Kada me prijateljica prilikom potrage za novom destinacijom upitala što mislim o Islandu, mislima su mi proletjele slike aurore borealis. To mi je, uz snijeg i led, bila jedina poveznica s Islandom. Danas se na to samo slatko nasmijem, ali činjenica je da me većina poznanika, kojima sam s veseljem priopćila vijest o novom putovanju, pogledala s upitnikom iznad glave. Oni hrabriji su direktno upitali ‘Island? Što ćeš, pobogu, ‘gore’ raditi 10 dana?’. Ovo je priča o tome što smo ‘tamo gore’ radili 10 dana.
Odluku da putujemo s Nomadima donijele smo isti dan, što zbog ograničenog broja mjesta u grupi, što zbog prekrasnih slika prirode koje nam je Google servirao prilikom pretrage ‘putovanje na Island’. Kada destinacija klikne, nema tu previše razmišljanja. Drugi dan smo već imale avionsku kartu u džepu, a u slijedeća dva dana, još troje prijatelja nam se pridružilo u našoj avanturi. Kao što obično biva, vrijeme do polaska proleti, a u tri mjeseca čekanja ukrcaja na avion, puno se toga promijenilo po pitanju svijesti prosječnog Hrvata o Islandu. Za početak, desilo se nogometno prvenstvo! O Islandu, kojeg mnogi do jučer nisu znali gdje točno smjestiti na karti, sada su svi znali da imaju zgodne nogometaše, da Islanđana nema više od 300-tinjak tisuća te da su prava žena na zavidnoj razini. Pošalica na račun Islanđana bilo je na sve strane. Island je preko noći postao hit u Hrvata, a i šire. Na to mogu samo reći, s punim pravom!
Nomadska tura po Islandu nas je privukla jer uključuje road trip oko cijelog otoka za razliku od standardnih tura koje se sastoje od spavanja u Reykjaviku i nekoliko dnevnih izleta prema glavnim atrakcijama u okolici glavnog grada. Koliko god Reykjavik bio zanimljiv i imao poseban skandinavski štih, za pravu sliku Islanda treba se odvažiti i zakoračiti dalje od udobnosti civilizacije. Da se odmah razumijemo, koliko god priroda na Islandu bila ‘divlja’, civilizacija na koju smo u toj divljini naišli daleko je od divlje, skoro svaka kuća koju smo iznajmili bila je moderno uređena sa svim blagodatima civilizacije (čitaj: wifi), a opremljenost njihovih kuća za odmor može posramiti velik broj kuća za život u lijepoj našoj. Da li sam spomenula hot tub? O da, ima i toga! No da se vratim na ideju road tripa. Naravno da su mi se javljale misli o svim manama putovanja automobilom s nepoznatim osobama, ali vrlo brzo sam ih odbacila iz jednostavnog razloga: ekipa koja odabere divljinu Islanda za svoj ljetni godišnji odmor mi je itekako bliska i da, imati ću što s njima pričati.
Na Island smo stigle nakon tri leta, bez dvije torbe i bez četiri člana grupe koji su zbog vremenskih nepogoda zapeli negdje na pola puta. Srećom Nataša, naša vozačica-vodič-suputnica nam se skoro pridružila i plan se brzo prilagodio novonastaloj situaciji. Mini ekipa od tri Riječanke i Nomadice Nataše krenula je u potragu za prvim islandskim biserom, Plavom lagunom. Riječ je o poznatom termalnom kupalištu, popularnom zbog prekrasne boje i ljekovitosti termalne vode, ali i zbog blizine zračne luke čime je postala česta destinacija putnika na proputovanju. Iako je riječ o vrlo razvikanom kupalištu, koje je, unatoč visokoj cijeni, uvijek puno posjetitelja, nama je ostalo u posebnom sjećanju jer je to bio naš prvi kontakt s islandskom prirodom. Tih prvih pola sata vožnje prema Plavoj laguni kroz mahovinom obrasle vulkanske stijene ostavilo nas je bez teksta. Jedino što se moglo čuti u automobilu bilo je ‘Isuse, gdje smo mi to došle?!’. Uslijedili su dani vožnje kroz krajolike koji se izmjenjuju nevjerojatnom brzinom, od prekrasnih zelenih pašnjaka nad kojima strše visoke stijene, vodopada koji se pojavljuju kada ih najmanje očekujete, pustopoljina kojima vlada jak vjetar pa do crnih vulkanskih plaža i glečerskih dolina; ali prvi dojam je uvijek nezamjenjiv.
Deset dana za ovakvo putovanje se pokazalo malo. Kada putujete automobilom stati ćete svaki put kada netko od suputnika vikne ‘Ajme, vidi ono!’. I tako smo stajali, često. Teško se odlučiti što ne vidjeti, pa smo se tako penjali na jedan vulkan, spuštali niz drugi te obilazili šišteće ‘lonce’ pare oko trećeg. Termalne izvore smo gledali, mirisali, pokraj i okolo njih planinarili, a na kraju se u njima i okupali. Iako smo zbog ranije navedenih razloga propustili kupanje u Plavoj laguni, kupaći kostim nismo ponijeli uzalud. Svakodnevno toćanje u hot tub-ovima naših iznajmljenih kućica neću ni brojati, ali ću brojati kupanje u lokalnoj banji gdje smo kao pravi Islanđani hrabro obavili grupno tuširanje kao od majke rođeni dok su redari revno kontrolirali da li smo oprali sve ključne dijelove tijela; i definitivno ću brojati kupanje u toploj rijeci u koju smo se svi redom pobacali nakon uspona po brdima iz kojih se toliko ‘puši’ da vam je nakon sat vremena hodanja u takvom ambijentu svako normalno brdo čudno i dosadno.
Ako vas sve to ne ostavi bez daha, ima nešto što sigurno hoće, a to je led. Ne bilo kakav led, već sante leda prekrasnih boja, oblika i priča. Od svijetlo plave koja se upravo odlomila od ledenjaka do sive koja sa sobom nosi vulkansko nasljeđe, od malih koje vaš vodič spretno ‘upeca’ da vam pokaže posljednju fazu života jedne sante, pa do onih koje su dovoljno velike da se ne otope prije nego otplove prema oceanu i konačno skončaju pred Dijamantnom plažom (plažom koja je svoje ime dobila prema odsjaju ledenih ostataka otopljenih santi leda). Bez imalo razmišljanja, cijela grupa je vožnju gumenjakom kroz ledene sante proglasila vrhuncem putovanja. Do trenutka kada smo vidjeli kitove.
Da, išli smo i gledati kitove. Sjever otoka je poznat po obitavalištima grbavih kitova i naravno da smo odlučili okušati sreću. Kada smo stigli u pristanište rečeno nam je da su uvjeti odlični i da je vjerojatnost da ćemo vidjeti kitove 99 posto. Ukoliko smo baksuzi pa nas potrefi onih 1 posto, slijedeća vožnja nam je besplatna. To nam je davalo nadu da će onih 99 posto prevladati. Ipak oni znaju što rade. Barem smo se tome nadali. Ne znam kako zamišljate gledanje kitova, ali očekujte puno gledanja mora i valova, i još valova, dok ne vidite mali mlaz. Mlaz naravno nastaje kada kit ispuhuje zrak. Nakon tog trenutka više ne vidite ni more ni valove, samo vidite i brojite kitovo ispuhivanje, pa pokazivanje leđa i konačno repne peraje. I brojite minute koliko je pod morem dok čekate da ponovno izroni, jer ste očarani tim prekrasnim stvorenjem koje mirno pliva nesvjesno histerije koju izaziva na našem brodiću.
Osim kitova, koji su apsolutne zvijezde životinjskog svijeta na Islandu, redovito smo susretali ovčice koje slobodno šeću po cijelom otoku (posebno vole ceste) te konje kojih na nekim dijelovima otoka ima više nego naseljenog stanovništva. Imali smo sreću vidjeti i maziti polarnu lisicu koja nas je svih osvojila, a u jednom nesvakidašnjem prizoru smo vidjeli i soba koji je pokušavao osloboditi rogove od cerade kojom se pokriva sijeno na livadi. Ali to je jedna druga priča. Bitnija je priča o puffinima. Puffini su slatke ptičice šarenog kljuna koje izgledom jako podsjećaju na pingvine. Island je jedna od nekoliko destinacija na svijetu gdje puffini ljeti obitavaju, uglavnom na strmim grebenima. S obzirom da smo se smatrali ozbiljnim avanturistima, odluka je pala da posjetimo jedan od otoka na kojem su puffini najčešće viđeni. Usporedba s pingvinima stvara mnogo krivih predodžbi pa tako i onu da ćemo ih vidjeti kako se gegaju na obalama otoka. Po dolasku na otok smo shvatili da smo više pažnje trebali obratiti na dio opisa u kojem se spominju strmi grebeni, s obzirom da nas je potraga za puffinima upravo tamo i odvela. Uslijedio je strmi uspon na najviše brdo na otoku dok kiša nemilosrdno pada te padine brda pretvara u blatne tobogane. Ali priča ima sretan kraj, na vrhu grebena smo ugledali tri prekrasna mala crno-bijela puffina zbog kojih smo zaboravili i na kišu i na mokru travu kojom smo se morali vratiti nazad, nizbrdo.
Na Islandu očekujte da vas priroda očara. Okoliš će vam dati jedan praiskonski osjećaj pripadnosti našoj planeti Zemlji. Problemi se čine puno manjima kada se nalazite na otoku punom vulkana, termalnih izvora, rasjeda, vodopada, ledenjaka. Svjesnost prolaznosti života i važnosti uživanja u trenutku skoro je opipljiva. Kada bi išla spominjati sva mjesta koja smo posjetili i sve što smo vidjeli, ovaj tekst bi bio puno duži, a što je još važnije, smanjila bi vam draž otkrivanja tog otoka na svoj način. Toliko je toga što vas ‘tamo gore’ čeka. Ako volite prirodu, Island vas neće razočarati. Jedini savjet, nemojte ni vi razočarati njega! Sve što ću reći je: oprema, oprema, oprema. Vodonepropusna oprema! Očekujte neočekivano. Možda vam se posreći, kao nama, pa da imate prekrasno sunčano vrijeme, ali i kada je prekrasno uživati ćete u kiši i vjetru i razlikama u temperaturi koje ponekad nemaju smisla. Ali to je Island, nepredvidiv i poseban zbog toga. Najbolje to prikazuje naša kratka šetnja do jednog od ledenjaka. Krenuli smo s parkirališta u kratkim rukavima jer je sunce taj dan bilo posebno raspoloženo, za pola sata smo oblačili vjetrovke jer je vjetar počeo donositi hladnoću s ledenjaka, niti sat vremena kasnije, pokraj ledenjaka, slikamo se u skafanderima i vunenima kapama. I obrnutim redoslijedom sve to skidamo na povratku. Tada možda tlaka, danas jedna od mnogih doživljenih anegdota.
I za kraj, meni najdraža priča o mom putovanju na Island je ona o aurori borealis. Moja prva asocijacija na Island, a kako se na kraju pokazalo i moja nit vodilja cijelog putovanja. Auroru borealis, odnosno polarno svijetlo, na Islandu možete vidjeti često, ALI u razdoblju od kraja kolovoza do kraja travnja. Na Island smo putovali krajem srpnja. Pametnom dosta. Nadobudnima nikad. Nadobudni će se uloviti za onu jednu rečenicu koja kaže ‘polarno svjetlo je moguće, iako rijetko, vidjeti i za vrijeme ljetnih mjeseci kada je nebo čisto i noć dovoljno tamna’. Dodajmo tome službenu stranicu islandske vremenske prognoze koja dnevno objavljuje i vjerojatnost vidljivosti polarnog svijetla, stranicu koja je igrom slučaja u kasnim danima srpnja ove godine redovito objavljivala vjerojatnost od 3/9, odnosno 4/9. Sve to mi je bilo dovoljno da svaku večer nakon što ispratim suputnike na spavanje, pogledavam u nebo u očekivanju prekrasnih boja. Naravno da sam bila predmet zafrkancije ostatka ekipe, i dobila prikladne nadimke, ali moja uvjerenost da ću vidjeti auroru je postepeno prešla i na njih, pa sam tako za vrijeme boravka na najsjevernijem dijelu otoka, gdje je vjerojatnost bila apsolutno najveća, dobila striktne upute da ih svih redom probudim čim ugledam čudne boje na nebu. Prva aurora borealis ovog ljeta na Islandu viđena je 15. kolovoza, punih 14 dana nakon našeg povratka u Hrvatsku. Na svom prvom putovanju na Island, nisam ju vidjela. Ali na drugom, definitivno hoću. (punkufer.dnevnik.hr)
