Fra Ante Marić u ponedjeljak 15. siječnja u kinu Borak u Širokom Brijegu u 19 sati predstavit će svoj posljednji objavljeni roman “Plaču li jeleni?”. Ovom 65-godišnjem franjevcu iz Mostara to je jedno u nizu djela kojima se na kvalitetan i vjerodostojan način obrađuju teme od velike važnosti za povijest življenja u Hercegovini. Teško bi bilo i nabrojati sve aktivnosti koje fra Ante Marić svakodnevno poduzima i provodi za poboljšanje života u našoj sredini, a naročito na kulturnom polju. Ipak, o veličini njegova djela i širini zalaganja svjedoči i činjenica da je autor libreta “Dive Grabovčeve“, prve hrvatske opere u BiH, koju je skladao don Dragan Filipović.
“Plaču li jeleni?”
Njegov posljednji roman “Plaču li jeleni?” zaslužio je uvažavanje kritike pa je književnik i književni kritičar Dragan Marijanović istaknuo da se radi o pripovijesti koja je događaju selidbe djece iz Hercegovine u Slavoniju “prišla na psihološki način, tj. dočarava ga ‘iznutra’, iz perspektive jednoga dječaka koji odlazak u nepoznatu zemlju ne doživljava kao spas, nego kao propast”.
Kako je fra Ante Marić otkrio u razgovoru za portal Jabuka.tv, ovaj roman naslov je dobio tijekom pisanja samoga romana.
“Priča romana utemeljena je u povijesnim događajima i on je, prema svojoj vrsti, blizak ‘romanu s ključem’. Radi se o događaju starom 100 godina. Inspirativan je bio 10. rujna 1917. godine, dan kada je prvi vlak s gotovo 400 djece iz samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru krenuo prema Slavoniji. Sva ta djeca dan prije došla su iz Širokoga Brijega i okolnih mjesta, tu su prenoćila i onda putovala do Slavonije”, govori fra Ante Marić.
Protagonist ovoga romana je Marko, dječak kojega sa sedam godina protiv njegove volje šalju u Slavoniju i koji je većinu svoga života bio ogorčen na “izdaju” roditelja, braće i djeda. Inspiracija za glavni lik također je bio jedan stvarni događaj.
“Kada sam bio na župi u Širokom Brijegu, tamo je bio pokojni fra Vojislav Mikulić, koji je bio profesor botanike i zoologije u Širokom Brijegu. On mi je pričao da je u vrijeme godina gladi on studirao filozofiju i teologiju u Paderbornu. Godine 1919. za Božić je došao u Široki Brijeg i tada je u župnim obavijestima čuo da je fratar iz Slavonije doveo jednu grupu od šest dječaka, dvije godine nakon odlaska. Međutim, taj fratar izgubio je njihov popis. Pet dječaka znalo je ime, prezime i odakle su. Šesti dječak znao je samo da se zove Marko“, objašnjava fra Ante Marić za portal Jabuka.tv, dodajući da mu se to “nekako zabilo” u sjećanje.
Emocije u godinama gladi
Marko iz romana fra Ante Marića rodio se oko 1910. godine u jednome od širokobrijeških sela, prezime mu je Soldo.
“Marka pratim od 1917. godine, kad ima nepunih sedam godina, pa do 1971. godine, do Hrvatskoga proljeća”, govori fra Ante. “To je lik koji je doživio i duboko proživio strahote prvoga Svjetskoga rata. On se kooptira u jednu folksdojčersku obitelj u Slavoniji i u njoj se razvija, tu doživljava i svoju prvu i jedinu ljubav. Ipak, u njemu je ostao trag ogorčenosti zbog toga što su ga roditelji pustili. Marko neprestano misli: prodali su me kao Josipa, odrekli su me se”, opisuje fra Ante Marić glavnoga lika svoga romana “Plaču li jeleni?”.
Kako dalje navodi naš sugovornik, Marko roditeljima, braći i djedu ne oprašta dok i sam ne postane djed. Njegova je supruga Marija – Šokica – vidjela da je on sve tužniji, da više nema onoliko hercegovačkoga prkosa u sebi. Primijetila je da je uvijek okrenut prema jugu i da često plače. Upravo mu je Marija i predložila da joj konačno pokaže Hercegovinu, zavičaj iz kojega je došao i koji nije posjetio do tih dana. Prvi put odlaze u Hercegovinu, gdje se Marko prisjeća najranijih uspomena, vremena gradnje širokobriješke crkve, fra Didaka Buntića, svoje obitelji i djeda Marka, koji je od tuge i preminuo ubrzo nakon što je maleni Marko otputovao za Slavoniju.
“Marko je bio djedovo dijete. Sve po redu – Marko na stranu. Djedu je najviše zamjerio što ga nije spasio, što ga je pustio. A djed je sve činio upravo da ga spasi”, govori fra Ante o ključnom problemu i emociji ovoga romana, čiju radnju prate i razne digresije.
Upravo je taj detalj i temeljno obilježje i novina ovoga romana, što je izvrsno uočio i književni kritičar i književnik Dragan Marijanović, koji je naglasio da uspješnost određenih akcija najčešće promatramo iz perspektive onoga koji je vodi, dok se u ovom romanu radnja promatra iz perspektive onoga na kome se ona izvodi.
“Na kraju je ostalo 0:0”, govori fra Ante, “Marko nije mogao do kraja ni oprostiti ‘izdaju’ koju je doživio, ali više nije bio posve ni ljut”.
Roman obiluje odličnim psihološkim i emotivnim momentima, koji tu povijesnu epizodu predstavljaju na posve drukčiji način. Tako se na psihološki na izrazito dubok način opisuje uvjeravanje širokobrijeških roditelja da moraju pustiti svoju djecu, koje provode fra Didak Buntić i drugi fratri, uz pomoć obiteljskih starješina.
“Kad se danas gleda, to je bila strašno smiona akcija. Neka netko danas to pokuša učiniti pa će vidjeti s čime će se susresti. A zapravo je ovom akcijom ‘prokrvljena’ Slavonija, koja je bila bogata, ali je demografski izumirala. Hercegovina je, pak, bila demografski bogata, ali su je suša i ratne godine dovele do teške gladi”, pripovijeda fra Ante Marić.
Roman u kontekstu današnjih iseljavanja
Iako je roman prvenstveno pisan povodom 100-godišnjice ove fra Didakove akcije, fra Antu Marića zamolili smo i da ga prokomentira u kontekstu današnjega iseljavanja i odlazaka mladih ljudi.
“Treba i danas ući u dušu djeteta od 5-6 godina kada ga roditelji uzmu, pokupe i odvedu u Irsku. Dijete je već stvorilo svoje stanište ovdje, steklo prijatelje, zna odakle sunce izlazi i gdje zalazi, gdje je se najljepše igrati, a sada odlazi u neko novo podneblje i susreće neke nove ljude”, govori fra Ante Marić.
“Sigurno je socijalni moment najbitniji razlog. Da je čovjek sretan i zadovoljan, najvjerojatnije ne bi iseljavao ni pomišljao na to. Na poseban način nije lako mladim ljudima koji s izvrsnim uspjesima završe studije i onda ne mogu doći do posla. To čovjeka ponizi. Tu se mora angažirati društvena i politička zajednica. Ne smije se takvoga čovjeka puštati da s diplomom ide prati suđe u Irsku”, napominje fra Ante, dodajući da ima i primjera koji pozivaju na razmišljanje.
“Imamo i mlade bračne parove u kojima nijedno nema posla, ali ga traže i ne idu iz svoje zemlje. S druge strane, ima obitelji u kojima oboje supružnika radi, imaju dobra primanja i – odoše. Ne bih želio biti grub, nekoga uvrijediti jer uvijek nastojim razumjeti svakoga čovjeka i svjestan sam da nije lako napustiti svoje ognjište. Kad ja kao fratar stojim tome sučelice, uvijek me bilo strah govoriti o tome jer nisam bio siguran vidim li sve probleme s kojima se ljudi nose, koji su problemi djece koja dolaze na vjeronauk, imaju li što jesti, imaju li što odjenuti, mogu li njihovi roditelji spojiti kraj s krajem itd. Mi franjevci prema naputku sv. Franje trebamo biti sukladni narodu s kojim živimo, siromaštvo je jedan od naših zavjeta”, govori fra Ante.
“Treba sve učiniti u uljudbi, u društvenoj i političkoj zajednici da svatko na rodnoj grudi može graditi život i budućnost, da obitelj tu može živjeti. Trebamo svi više raditi na sebi. Nekako, mi više uživamo raditi na drugome, drugome dijeliti lekcije, a ne sebi. Bilo bi dobro da nakon svih svojih djela možemo stati pred ljude o kojima smo govorili i s kojima smo radili i pogledati ih u oči. Trebali bismo imati više ljubavi jedni za druge”, ističe fra Ante Marić.
Hercegovački franjevac s gotovo trajnim osmijehom na licu, napominje i da Hrvatima na ovom prostoru nikada nije bilo lako.
“Što smo sve proživjeli u 20. stoljeću… Prvi svjetski rat, međuraće, diktaturu, Drugi svjetski rat, Bleiburg, komunizam i represiju, odlazak naših u Njemačku, Domovinski rat… I sve one tegobe koje nisu od takve povijesne važnosti, ali čine svakodnevicu čovjeka koji ovdje živi”, nabraja fra Ante Marić.
Kako govori, fra Ante je sa svojim pukom živio 40 godina svećeništva, od čega je 13 godina bilo za komunističke vlasti, ali prolazio je sve što se moralo proći. Hercegovinu, bez obzira na sve, ne bi rado napustio.
“I ja kao fratar mogu otići u Švicarsku, u Ameriku i Kanadu. Materijalno bi bilo puno bolje biti fratrom u tim zemljama, ali ja sam uvijek bio zadovoljan ovdje. Upravo zato što sam sa svojim pukom živio ono što su je i on živio. Ja ‘najvolim’ biti u Hercegovini“, ističe fra Ante.
Kao franjevac, sretan je zbog mnogih humanitarnih akcija i djelatnosti koje se ostvaruju na njihovu inicijativu ili pod njihovim vodstvom. I inače je ponosan franjevac koji se vidi prvenstveno u redovničkom poslanju.
“Napisao sam dosta djela, ali ne pretendiram na to da sam književnik. Sve što sam radio, radio sam zbog pastoralnih razloga ili zbog afirmacije prošlosti svoga naroda i svoje provincije”, zaključuje fra Ante Marić .
Predstavljanje u Širokom Brijegu
Kao što smo napisali, predstavljanje romana “Plaču li jeleni?” započet će u ponedjeljak 15. siječnja u 19 sati u širokobriješkom kinu Borak. Promociju romana organizira Ogranak Matice hrvatske Široki Brijeg. Tema godina gladi fra Anti Mariću i inače je bila izazov. Još 1976. godine, dok je bio u Širokom Brijegu, napisao je igrokaz “U godinama gladi”, koji je uključivao mnoštvo ljudi u izvedbi. Igrokaz je bio izvođen diljem ondašnje zemlje, a 1996. godine doživio je i kazališnu praizvedbu u Širokom Brijegu te je i predstava doživjela veliki uspjeh. Sinopsis ovoga romana napisao je za pozivni natječaj “Poziv za sudjelovanje na natječaju za pisanje sinopsisa/priče za dugometražni igrani film ‘Didak’”, koji je HKUD “Didak” iz Gradnića raspisao prigodom 100. obljetnice spašavanja gladne djece i akcije kojom je rukovodio fra Didak Buntić. Fra Ante Marić sudjelovao je u tome natječaju i plod svega toga je roman “Plaču li jeleni?”.
“Zahvaljujući Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, fratrima, a na osobit način fra Marinku Šakoti koji je u novije vrijeme prepoznao osobu i djelo fra Didaka Buntića, sve se ovo dogodilo”, napisao je fra Ante Marić u napomeni svoga djela .
Blidinje.NET/ Jabuka.tv
