Već sutoni i zore prekrivaju to prvo jutro prvog dana nove, 2021. godine Gospodnje. Roditelji su pretrnula srca i duše lomili ruke. Majke su neutješno kukale.
I onda se Hercegovina slila 3. siječnja 2021. godine u Posušje na Martića križ da bi zemlji predala tijela Mirele Rezo i Stjepana Jukića. Jecalo je nebo, zemlju je bol kidala.
Dan poslije, 4. siječnja kod crkve sv. Ivana Krstitelja u Rakitnu sastalo se šest bijelih križeva. Križeva s imenima Mie Soldo, Stipe Romića, Ivana Miličevića, Stipe Pavkovića, Žane Pavković i Marije Pavković. I šest bijelih buketa ruža. Prelijepi i radosni osmijesi s njihovih slika, njihove zdrave oči što su budućnost na trepavicama nosile.
Na ukopu je, uz roditelje i obitelji, rekao bi čovjek, cijela Hercegovina. Otac biskup Petar predvodi sveto misno slavlje, a oni, umrli, anđeli Božji, slušaju s neba njegove riječi. Tu je i njihov krstitelj fra Šimun, župniku fra Marinku se kida srce. Spremao ih je i za prvu sv. pričest i za svetu krizmu. Oci provincijali Bosne Srebrene i Hercegovine fra Jozo i fra Miljenko.
Nikad u Rakitnu nije bilo toliko ljudi. I nikada ljudi u Rakitnu nisu bili tako tužni. Nisu se sramili jedan drugog zbog suza, uzdaha, jecaja. Odzvanjaju stihovi pjesme koja želi uliti snagu u svu tu tugu: “I ni jedan koji živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada”. Baš nikada. Toliko je ljubavi tu u crkvenom dvorištu, tu pod padinama Čvrsnice.
I onda su k Petrovića groblju krenuli Žana, Marija i Stipe Pavković. Silni ih uzdasi ispraćaju, jecaji vele riječ oproštaja. Ivankovića groblje čeka svoju djecu Ivana Miličevića i Stipu Romića. Groblje Stećci u Dupovcima svoju najdražu Miju Soldo. Mladost im tužna kliče: “Zbogom, naši najdraži!”
Suton je pao na Rakitno, na groblja. Svijeće s nebom razgovaraju. Pucketaju. Griju srce. Toče svoje voštane suze i za dragom djecom tuže.•
Tekst: Fra Ante Marić
