Željka Stipeća, 58-godišnjeg poštara iz Delnica, mnogi u Gorskom kotaru, ali i šire, poznaju kao – “šaptača medvjedima”. Poput kakvog dobrog duha, on već dulje od dva desetljeća s fotoaparatom u rukama krstari gorskim šumama kako bi snimio divlje životinje svih vrsta i svjedočio o netaknutom bogatstvu kakvo još Hrvatska ima. Slobodna Dalmacija o Željku je pisala prije gotovo tri godine. U vrijeme mundijala u Rusiji, dok su se “vatreni” uspinjali k svjetskom tronu i svi bili prikovani uz TV prijemnike, jedan njegov zemljak koji živi u Australiji konačno ga je bio izmolio da ga odvede vidjeti medvjede u akciji, piše slobodnadalmacija.hr
GRČ U ŽELUCU
Stipeć je pristao, snimljeni su prizori na kojima bi pozavidjeli i mnogo veći meštri od fotografije.
Grdosiji od medvjeda prišao je na metar-dva i dobrih pola sata, ako ne i više, fotografirao je u svim pozama. Sve je sa sigurne udaljenosti od nekih 200 metara ovjekovječio prijatelj Robert Vančina i njegove su slike ubrzo postale viralne.
– Znao sam da je Željko fenomen, poseban čovjek, ali ovakvo što… To uzbuđenje, taj strah, srce koje udara punom snagom. Bio je oči u oči s medvjedom gotovo četrdeset minuta. Imao sam vremena opaliti 700 fotografija, dva videa od po tri-četiri minute. Kada sam jutro poslije uspio pogledati samo dio materijala, shvatio sam da sam doživio nešto neopisivo. Ovo nitko nije mogao izrežirati osim prirode – opisao nam je tada Vančina.
Slava nije nimalo udarila Željku u glavu. S istim zanosom nastavio je ići u šumu, fotografirati, objavljivati sve zanimljivo što mu je ušlo u kadar. Nisu ga ove zime zaustavili ni problemi s bolovima u leđima, nastali što od teške poštarske torbe, što od višesatnih čekanja po čukama u teško pristupačnim zelenim oazama Gorskog kotara.
A u čemu je njegova tajna?
– Možda je ponajprije to što nemam straha, a onda ljubav prema životinjama i prirodi moga rodnog kraja. To nešto čovjek mora imati u sebi, a životinja, vjerujte, sve osjeti. Rekao bih da se radi o nekoj vrsti uzajamnog povjerenja – reći će naš sugovornik i odmah dodati:
– Bezbroj puta sam se uvjerio da životinja zna razlikovati čovjeka od kojeg mu ne prijeti i od kojeg mu prijeti opasnost. Baš na medvjedu sam se ponajviše osvjedočio u to. Jednom prilikom slikao sam ga dok je bio dosta daleko. Zanio sam se, ne shvaćajući da mi dolazi sve bliže i bliže. Koristio sam objektiv koji nije hvatao ispod 1,8 do dva metra, da bi mi on došao toliko blizu da sam u kadru imao samo njegovo oko. Tek tada sam shvatio gdje je, ali u toj sekundi vremena nisam osjetio strah, nego nelagodu u želucu, onaj mali čudni grč. Pogledali smo se oči u oči, a onda se medo okrenuo, otišao na nekih pet-šest metara, stao i zurio prema meni. Ja sam mu kao čovjeku rekao “daj, medo, neću te”. Tu sekundu, taj moment sam shvatio da životinja osjeti nešto iz nas, taj strah, ugrozu… I nije bilo jednom.
NOGOM PO NJUŠCI
Stipeć će iz iskustva reći da ljudski miris u susretu medvjeda i čovjeka igra veliku ulogu, jer zvijer baš iz njega može detektirati namjeru druge strane.
– Uvijek mu se na neki način javim, dam znak da sam tu. Kada digne glavu i pogleda u mom pravcu, on prvo stane, a onda počne njušiti polukružno dižući i spuštajući glavu. On zapravo miriše i svojim detektorima određuje je li u opasnosti ili nije. To vam je sigurno – svjedoči iz prve ruke ovaj Goranin.
Ipak će priznati da uvijek nije išlo sve glatko s “mrkim”. Doživio je i preživio nekoliko napada, ali jednoga se sjeća posebno.
– Bilo je to prije nekoliko godina. Krenuo je na mene, ali instinktivno sam zamahnuo nogom i samo ga lagano okrznuo po njušci. Nos mu je slabija strana, pa se samo stresao, okrenuo i otišao na sigurnu distancu. Valjda nije bio svjestan što mu se dogodilo, jer me gledao u nevjerici. Kao poštara, tri puta su me ugrizli psi i tu sam naučio da nam je to jedina obrana – kaže Stipeć.
– Puno puta me tjerala medvjedica s mladima. Digla bi se na stražnje noge i udarala šapama po tlu. Ali ja ne bježim, jer tu bježanja nema. To je nešto najgore što možete učiniti za svoju sigurnost. Treba ostati pribran i dati signal životinji da se ne bojiš, kao i da si dobronamjeran. U suprotnom, za dvije sekunde te može rastrgati. Pogotovo je važno nikada ne okretati leđa. To je ipak zvijer, bez obzira koliko ja njemu vjerujem. Kad snimim i odlazim, uvijek se povlačim unatraške, osluškujući i gledajući svaki šum i detalj. Njemu može samo puknuti u glavi iz tko zna kojeg razloga će napasti – još će reći ovaj doktor fotografije.
U šumu nikada ne ide naoružan, uopće ni nema oružja u svojoj kući u Starom Lazu. Medo mu je i najdraži i najlakši model, a kao najteže izdvaja ova dva:
– Vuk i ris. Prvog je teško, a drugog gotovo nemoguće uhvatiti fotoaparatom, ali ja sam, eto, imao tu čast. Puno su oprezniji od medvjeda, ris pogotovo. Kada sam ga snimio 2000. godine, bila je to lutrija, sreća puka.
NE KORISTIM MAMCE
Najdulje što je Željko čekao na kadar u šumi bilo je devet sati.
– Kao i u svemu, strpljenje je ključno. Za to ti trebaju živci kao u konja, biti kao brod kojeg se debelim konopom veže za rivu za vrijeme najžešćeg nevremena. To kada sam čekao devet sati, bio sam došao ranom zorom. Inače je normalno “odrapiti” tri, četiri, pet sati. Milijun puta mi se znalo dogoditi da se zavučem u kakvu jelu ili iza grma i pokrijem granama, a da ništa ne snimim ne samo u jednom danu, nego i po cijeli tjedan. Nikada, ama baš nikada, ne koristim mamce, ne bacam hranu da bih privukao životinje. To je protiv mojih principa – navodi, ali i dodaje da najbolje lokacije za snimanje ljubomorno čuva od drugih.
– Kada kažeš, objaviš, to je ugroza za divljač. Onda i drugi kažu “idemo i mi”. Bilo je slučajeva da su ljudi, kada bi čuli da je medo snimljen u ravnogorskoj šumi, znali sjesti u aute i išli ga tražiti. Zato je bolje šutjeti ili mijenjati lokacije, jer ću tako najbolje zaštititi ovo bogatstvo što nam ga je Bog dao. Naš životinjski fond nije pred istrebljenjem, ali je unatrag 10-15 godina dosta pao. Više je razloga, ali najviše igraju ulogu klima i kakva je zima bila. Priroda je takva i ona je najbolji regulator. Lisice, na primjer, znaju doći do ruba, ali se za koju godinu njihov fond može abnormalno obnoviti. I ove godine, kao i lani, primijetio sam da ih je jako malo. Je li neka bolest, poput bjesnoće ili šuge, u pitanju, vrag će ga znati, ali je zbog slabe zime jako puno miševa, a to znači da će se i lisice obnoviti. Iz istog razloga lani je bilo puno zečeva, jer sve je to povezano – prenosi Stipeć svoja zapažanja.
IMPRESIVNA ARHIVA
Njegova arhiva danas broji na tisuće fotografija. Dobar dio je još na filmovima i dijapozitivima. Rado je svoje radove ustupao svima, počevši od turističkih zajednica pa do fakulteta i drugih znanstvenih ustanova, koje su ga znale i moliti za uslugu kada bi se pojavila neka bolest među životinjama u šumi. Zvali su ga mnogi i na predavanja, pogotovo djeci, ali ih je odbijao jer, kako kaže, nije neki govornik.
A što on planira s tim svojim silnim fundusom neprocjenjivog bogatstva?
– Danas-sutra, kada me više ne bude, možda će to unuci moći unovčiti kod nekoga. Naravno ako će se isplatiti, jer sada slabe koristi imam od toga. Ako ništa, neka sve daruju – odgovorit će poštar iz Delnica o svojoj najvažnijoj sporednoj stvari.
