Duvanjski planinar Ivan Bakula koji se netom spustio s Himalaja dao je intervju za naš portal. Zahvaljujemo mu na ustupljenome vremenu, podijeljenim dojmovima, fotogaleriji…
Ivan nije samo zaljubljenik u planinarenje nego i osoba širokih interesa, a više o njemu i nedavnome usponu na vrhove Himalaja pročitajte u nastavku.
Dobar dan, Ivane. U posljednje vrijeme privukli ste pažnju dijela šire javnosti zbog toga što ste se odlučili na zanimljiv i u svjetskim razmjerima izazovan pothvat, a to je pohod na Himalaju, odnosno uspon na jedan od njezinih vrhova. Prije svega, možete li se predstaviti na način da kažete o sebi par stvari koje bi mogle biti zanimljive našem čitateljstvu?
– Dobar dan vama i našim sugrađanima te čitateljima portala Tomislavcity. Pa prije svega za sebe mogu reći da sam zaljubljenik u prirodu, fotografiju, sport… Volim istraživati planine, tražiti nove rute. Još kao djeca smo gledali na televiziji Indiana Jonesa u brojnim pustolovinama i sanjali kada ćemo se mi uputit u takvo nešto, a ono ovih razmjera se upravo događa.
Koje pripreme su prethodile usponu na Himalaju? Postoje li neki uvjeti koji se moraju ispuniti da bi ti penjanje na najveću svjetsku planinu uopće bilo omogućeno?
– Pripreme su bile ogromne, prvo financijski, kondicijski i godine iskustva planinarenja. Financijski sam morao otići u Njemačku na bauštelu, a kondicijski svaki dan poslije 10 – 11 sati bauštele odraditi 2 sata treninga. A nedjelja bi bila za planine. Veći dio priprema odradili smo po Austrijskim, Njemačkim Alpama, a završni dio na Čvrsnici, gdje smo kampirali u blizini Pločnog simulirajući, odnosno adaptirajući naše tijelo na hladnoće koje će nas čekati na Himalaji. Da biste se uopće penjali na neki vrh, morate dobiti dozvole od Nepalske vlade, imati povijest planina iza sebe, obaviti sportske liječničke preglede da ste kondicijski i psihički sposobni te zdravi.
Možete li nam predstaviti tijek svog puta i konkretno uspon na Himalaju?
– Putovanje na ovu ekspediciju je započelo 30.3. Kondicijski je jako zahtjevno. U prosjeku svaki dan prelazimo 20-ak kilometara, gore, dolje, gore, dolje… gdje se skupi oko 1000 m elevacije. U početku se spava u guesthouse, a kasnije u šatorima. To su stare kamene kuće, a neke su od gline/blata napravljene. Grije se samo dnevni boravak, što drvima koja su rijetka i izmetom od Yaka (krave). Na tuširanje možete zaboraviti, jedno tuširanje na ovakoj hladnoći vas može koštati cijele ekspedicije, pa tako da nakon 17 dana kada smo sišli u niže krajeve prvo što smo napravili je bilo tuširanje jedno dobrih pola sata. Vlažne maramice su nas održavale kol’ko tol’ko čistima, no to je Himalaja pa se na to morate pripremiti. Do sada smo prešli oko 200-ak kilometara i ostao nam je još jedan lagani vrh za popeti, ne visoki kao Thorong Peak ali isto tako ništa manje ljepši. Poon Hill 3200 mm.
Da bi čovjek uspio savladati izazove koje uspon na neki vrh nosi sa sobom, sigurno mora i savladati određene granice i mentalne barijere. Što Vam u osobnom i profesionalnom smislu predstavlja uspon na Thorong Peak? S kojim izazovima, ali i osjećajima ste se pri tome suočavali?
– Za ovakav uspon morate biti mentalno snažni. Bol, hladnoća, nedostatak kisika, glavobolja, umor, iscrpljenost, pad motivacije, stotine pitanja kroz glavu prolazi dok se penjete… Sve to treba proći. Trenirao sam ragbi 16 godina, tu sam naučio trpiti bol što mi sada jako olakšava ovakav uspon. A motivaciju pronađeš u porukama prijatelja, poznanika i svih ljudi dobre volje. Bitno je sa sobom nositi pozitivnu energiju, a negativnu maknuti što dalje. Mnogi se ljudi penju na planine da bi se natjecali i hvalili onim što su popeli. Za mene je Thorong Peak i Annapurna Circuit nešto drugo, povijest, kultura, brojna prijateljstva koja sam stekao na ovom putu, a tek onda tamo neki metri.
A sada jedno banalno i očekivano pitanje na koje je, vjerujem, teško dati odgovor – otkud ljubav prema planinarenju? Što pronalazite u njemu i što ti ono pruža?
– Čini me sretnim. Pobjeći iz grada, sjesti na neki kamen, travu i slušati oko sebe ptice kako pjevaju, stabla njišu i krckaju pod vjetrovima što ih nose. Bilo bi šteta provesti vrijeme dubeći na telefonu, a ne vidjeti ljepotu prirode i planina, jezera i rijeka što nas okružuju.
Postoji li neka planina ili planine koje su Vas posebno impresionirale?
– Naravno, svaka uvijek iznova. Dolomiti, Alpe, Albanske alpe sve su posebne. No svi koji me poznaju znaju da mi je Čvrsnica najdraža planina. Ona mi je druga kuća.
Šima Majić Josipović/Tomislavcity
Fotogalerija: Ivan Bakula/privatni album
