Ne tako davno sve je bilo jako jednostavno. Dijete je moralo slušati svoje roditelje. Čak i nemilo namlatiti dijete činilo se razumnim i normalnim odgojnim postupkom. Djeca su bila odgajana u strahu i slijepoj poslušnosti, a roditelji su bili uvjereni u ispravnost svojih postupaka koji su bili plod njihove najbolje namjere. Temeljni aksiom tradicionalnog očinstva glasio je: „Jer sam ja tako rekao!“ dok se tradicionalno majčinstvo zasnivalo na jednostavnoj formuli: „Čekaj da ti dođe otac doma!“ Pravila su bila jasna, kazne brze, a disciplinske mjere oštre.
U samo nekoliko desetljeća situacija se drastično promijenila. Obiteljske zajednice u kojima se poštivala stroga obiteljska tradicija i prirodna obiteljska hijerarhija više ne postoje. Današnji roditelji, izrešetani savjetima stručnjaka i najnovijim diktatima i modnim krikovima u odgoju djece i čvrstoj odluci da neće ponavljati pogreške svojih roditelja, ishitreno su otišli u drugu krajnost i cijeli svoj život podredili djeci.
Je li odgajanje djece u prošlosti bilo jednostavnije? Ili smo mi, roditelji, postali nesposobni? Trebamo li moderne strategije odgoja staviti pod znak upitnika? Kakav odgojni stil promicati? Kako znati što je ispravno? Kakvu poruku šaljemo svojoj djeci prezaštićujući ih? Je li moguće da činimo previše? Kako pronaći ravnotežu između potreba djeteta i zdravog autoriteta? Dajemo li djeci previše onoga što žele, a premalo onoga što trebaju?
Koliko je roditeljski stil važan? Postoje li neki mjerljivi kriteriji za „dijagnozu“ roditeljskog stila ili je i cijeli koncept popustljivosti beznadno relativan? Je li naše društvo toksično za djecu? Znamo li još uvijek što je normalno, a što nije? Jesmo li postali robovi vlastite djece? Koliko daleko ova sloboda ide? Tko nam je ukrao djetinjstvo? Jesmo li u nastojanju mijenjanja sustava vlastitog djetinjstva otišli nepovratno predaleko? Jesmo li zabrljali?
Nikad se u povijesti nismo više bavili djecom, a djeca nam nikad nisu bila zapuštenija. Našoj djeci je uskraćeno normalno djetinjstvo jer nemaju emocionalno dostupne i dosljedne roditelje, jasno definirane granice i smjernice za odgovornost i mogućnosti za nestrukturirano vrijeme, sanjarenje, maštanje i dosadu.
Umjesto toga, djeci se poslužuju ugodni roditelji koji im dopuštaju „vladanje svijetom”, pretjerano ugađanje, osjećaj prava umjesto odgovornosti, osjećaj slobode bez posljedica, lažan osjećaj svemoći, paralizirajuću mogućnost izbora, digitalnu distrakciju, beskonačnu stimulaciju, instant-užitak i frenetičan raspored „slobodnih“ aktivnosti.
Nudimo im iluziju o savršenom životu jer ih prezaštićujemo od bolnih iskustava, nezadovoljstva, razočaranja, neugodnosti, odbijanja, napora, neuspjeha, tuge, izazova i problema – koji su itekako sastavni dio života. Može li itko zamisliti da je moguće podići zdravu djecu u ovako nezdravim okolnostima?
Uloga oca se jako promijenila. Novi očevi su sveprisutni; premiru od straha u rađaonicama, guraju kolica, mijenjaju pelene, pomno prateći upute svojih žena. Čini se kako su novi očevi bolji od prethodnih: ljubazniji su, raspoloživiji, kompetentniji, ali najvažnije su izgubili – autoritet. Često vidimo kako su djeca, a ne više očevi, gazde u obitelji.
Novi očevi preuzimaju brojne obveze, ali očinska figura progresivno blijedi. Otac mora utjeloviti autoritet, uspostaviti sigurnu i stabilnu normu, očinski kod. Danas je gotovo politički nekorektno biti pravi otac i pravi muškarac. Pitanje je i jesu li današnje majke spremne za novu verziju očeva ili je ova promjena stvorila neku vrstu unutarnje dileme u tim ulogama i nove probleme?
Majke danas same sebi nameću obvezu savršenstva. Posebno u virtualnom svijetu vladaju supermame, a ustvari smo tjeskobne, nesigurne, zabrinute i prati nas žestoki osjećaj krivnje, tzv. moderna krivnja, krivnja radi krivnje. Sve što napravimo preispitujemo i puno dramatiziramo. Savšenstvo ima jako visoku cijenu i veliko je opterećenje – stvara ljutitost, nezadovoljstvo i nervozu – svima. Savršene majke stvaraju psihotičnu djecu.
I djeca su se promijenila; napornija su, nemirnija, drskija, cmizdravija, čangrizavija, nezadovoljnija i nezainteresirana su za sve osim za pasivno konzumiranje medija.
Naša kultura je opčinjena srećom i roditeljima je glavni cilj da im djeca nikada ne budu nesretna. U današnjem svijetu lagodan život ispunjen uživanjem ideal je koji svatko želi postići za sebe, pogotovo za dijete. Današnji roditelji misle da mogu i trebaju biti prijatelji sa svojom djecom i da im je glavna dužnost djetetu osigurati uspjeh. Usredotočenost na sreću djeteta je najdestruktivniji trend suvremenog roditeljstva.
Roditelji jedva dopuštaju svojoj djeci izražavanje i drugih emocija osim sreće (prestani plakati, nemoj se ljutiti, smiri se) dok darivanje i podmićivanje postaju glavni roditeljski odgojni alati. Patetična praksa permisivnog roditeljstva se manifestira na mnoštvo načina: prijetimo u prazno, dajemo upozorenja o upozorenjima, prešutno toleriramo neprihvatljivo, opravdavamo nedopustivo, stalno smišljamo izgovore i okrivljujemo druge za neuspjehe svoje djece. Učimo ih kako ne moraju raditi ono što ne žele ako vrište dovoljno glasno.
Djeca nam imaju malo pravila, malo strukture i još manje discipline. Gubitak morala i autoriteta doveo je do generacije zapuštene, grabežljive djece, sitnih diktatora s beskrajnim zahtjevima. Popustljivo roditeljstvo uzrokuje anksioznost, inhibira emocionalnu inteligenciju djeteta i stvara omamljenu i krhku djecu koja će se pretvoriti u emocionalno osakaćene odrasle osobe, a mi samo odgađamo dan kad ćemo im morati objasniti da nisu središte svemira. Roditelji koji koriste ovaj stil šalju svojoj djeci poruku da su frustracija, razočaranje i ostali neugodni osjećaji neizdrživi i da se moraju izbjegavati pod svaku cijenu.
Kompromitiram li često roditeljska pravila? Hoću li dati djetetu kekse neposredno prije ručka? Do koliko sati srednjoškolac smije ostajati vani? Način na koji se nosimo s ovim vrstama pitanja oblikuje naš osnovni stil roditeljstva. Svi se mi razlikujemo, a mnogi od nas koriste različite stilove u različitim situacijama.
U zbrci zahtjeva, očekivanja, pritisaka i ponuda roditelji su kaotični i djeluju potaknuti raspoloženjima, iritacijama i incidentima. Djeca nikad ne znaju što mogu očekivati jer ne dobivaju jasnu reakciju ili postojan stav prema kojem mogu ravnati svoje ponašanje.
Svakodnevni okršaji najviše umaraju i iscrpljuju roditelje. U obitelji uspostavljena pravila smanjuju nepotrebno pregovaranje i beskrajne rasprave (koliko puta sam ti rekla), objašnjavanja (zbog tebe ću na Lovrinac), dokazivanja (isti si otac), ucjene (više te ne volim), prijetnje (dobit ćeš svoje) i zbunjivanja (imaš dvije lijeve ruke).
Dijete stalno testira svoje roditelje ukoliko su nedosljedni jer želi biti uvjereno da se može pouzdati u rubove svojega gnijezda. Nedostatak granica, odsutnost autoriteta, nedosljednost i nepredvidljivost mogu dovesti do osjećaja nesigurnosti u djeteta. Dijete postaje sve izazovnije i često eksperimentira s neobičnim ponašanjem tražeći ograničenja (i dokaz da je zapravo voljeno).
Preplavljeni osjećajem nemoći, deprimirani, premoreni, obeshrabreni, iscrpljeni i rastavljeni roditelji puštaju da ovo ispitivanje granica ode predaleko.
Naša djeca očajnički trebaju i žele roditelje koji ih vode i pokazuju im put. Roditelj je dužan odrediti obiteljska pravila, postaviti jasne granice, provoditi posljedice, biti čvrst i dosljedan. Nemoguća misija, za većinu roditelja.
Djeca moraju naučiti kako su pravila dio života i da inzistiranje na njima ne znači da im se uskraćuje ljubav. Jasna obiteljska pravila djeci izravno ukazuju što se od njih očekuje. Postavljanje granica važan je dio odgovornog roditeljstva, a odgovornost bi trebala biti najvažnija odlika roditeljskog poziva.
Permisivno roditeljstvo simptom je današnjeg načina života. Izmučeni krivnjom pokušavamo djeci nadoknaditi svoju odsutnost i zadržati odnos na ugodnoj razini pa izbjegavamo naporne intervencije i dopuštamo svojoj djeci da rade ono što žele. Željeli smo im dati samo najbolje, ali nismo znali što bi to značilo osim suprotnosti od stroge poslušnosti pa smo postali popustljivi, laissez-faire, kako bismo nadoknadili nedostatke vlastitog djetinjstva.
Pomak paradigme u roditeljskom stilu izraz je revolta protiv pravila iz prošlosti i našeg straha da ćemo oštetiti svoju djecu ako smo previše strogi. U pokušaju izbjegavanja boli koju su mnogi roditelji sami iskusili, ne žele da njihova djeca prolaze kroz slična iskustva i pružaju im sve što je njima bilo uskraćeno u djetinjstvu.
Paradoksalno, popustljivost (previše slobode) i kažnjavanje (previše zabrana) nisu čak ni suprotnosti jer ne nude apsolutno nikakvu produktivnu smjernicu, a djecu ostavljaju s nevjerojatno dubokim emocionalnim ožiljcima.
Svi vidimo da brod s našom djecom plovi u pogrešnom smjeru i da ga je gotovo nemoguće vratiti na pravi kurs. Moderno roditeljstvo se činilo poput progresivnog i revolucionarnog mjesta sve dok nismo postali žrtve vlastite permisivnosti.
Roditeljska popustljivost je recept za nacionalnu i civilizacijsku katastrofu. Naše društvo pati od ove duhovne bolesti, a ozbiljnost ovog suptilnog problema možda ne možemo doista razumjeti jer smo svi već opasno zaraženi. Relativizam, egoizam i nepodnošljiva lakoća New Age duhovnosti rezultirali su katastrofalnom formulom za djecu zbog načina na koji mi odrasli pristupamo životu i roditeljstvu.
Svakom normalnom roditelju njegova su djeca dragocjena i posebna. Međutim, to nije prihvatljiv razlog za popustljivo roditeljstvo. Permisivnost je potpuno nepomirljiva s kršćanskim svjetonazorom – koji bi trebao biti najsnažniji protuotrov u kulturi popustljivosti.
Kako odgajamo našu djecu važno je pitanje, ali odgoj je i dalje vrlo privatna i delikatna stvar. Pitanje odgoja djece je izuzetno prijeporno i relativno smo zatvoreni na ovom području. Roditelji ne žele znati ni priznati da rade nešto pogrešno. Prihvatit će sugestije samo ako ostanemo pozitivni i ponudimo djelotvorne sadržaje za poboljšanje roditeljstva, nikako kritike.
S vremena na vrijeme svi roditelji trebaju pomoć. Potrebni su sveobuhvatni programi priprema za brak i obiteljski život kao i sustavna potpora kad do problema dođe. Prvo, individualna terapija za očeve ili majke koji su imali problematične odnose s vlastitim roditeljima. Drugo, bračna terapija za roditelje koji se bore s poteškoćama u svom braku. Treće, obiteljske intervencije (u slučaju trauma, ovisnosti, psihičkih bolesti i nasilja).
Bez obzira na to koliko poštujemo svoje roditelje – od kojih su većina činili najbolje što su znali – činjenica je da nitko od nas nije odrastao s besprijekornim primjerima pomoću kojih može oblikovati vlastito roditeljstvo. Naše roditeljstvo ima svoje korijene u načinu na koji Bog djeluje kao roditelj. Postoji savršen roditelj, nebeski Otac, i možemo se odmoriti u toj istini, tražeći njegovu pomoć svaki put kad posumnjamo u vlastiti kapacitet.
U Svetom pismu postoji stalna napetost između pravde i milosrđa. Ta napetost vrijedi i u roditeljstvu. Potpora (bezuvjetna ljubav i spremnost za novi početak) i struktura (smjernice i ograničenja) su značajne komponente u načinu na koji Bog djeluje kao roditelj. Zanimljivo je da se takav model roditeljstva podudara sa stilom koji se preporučuje u znanstvenoj literaturi.
Kao roditelji neprestano se podsjećamo na darovano blago koje je Bog stavio u naše živote. Čuvati i njegovati nečiji život od začeća do odrasle dobi – kakav privilegij!
Djetinjstvo proleti za tren. Djetetova potreba za našim vremenom iz dana u dan biva sve manja. Kako trošimo to vrijeme, jedna je od rijetkih stvari nad kojima u roditeljstvu uistinu imamo kontrolu. Danas živimo sutrašnja sjećanja. Na samrtnoj postelji nitko ne žali što nije imao više kvadrata i prekovremenih radnih sati, ali svi žale zbog premalo vremena provedenog s najvažnijim osobama u životu.
Valuta vremena i svega dobroga što smo u životu radili s našom djecom trajna su vrijednost i neprocjenjivo blago. Djeca će nam naše propuste najvjerojatnije oprostiti, ali pravo je pitanje – hoćemo li moći oprostiti sebi?
Blidinje.NET/slobodnadalmacija.hr
