I najveći optimisti moraju priznati da se s vremenskim prilikama nešto čudno događa, znanstvenici previše učestalo mijenjaju mišljenje vezano uz globalno zatopljenje. Pošto je tematika vremenskog djelovanja dosta kaotična i nepredvidljiva u jednom periodu kod znanstvenika prevladavaju tvrdnje da je čovjekovo pretežito industrijsko djelovanje i korištenje fosfornih goriva, a s time i uništavanje ozonskog omotača tj. stvaranjem efekta staklenika jedan od glavnih krivaca za neuobičajene vremenske nepogode, a onda dolazi do preokreta u teorijama globalnog zatopljenja i kao „krivac“ se pojavljuju teorije o uobičajenom periodičnom ciklusu na Zemlji koji je i u prošlosti davao vremenske rezultate slične današnjim.
Nitko ne može poreći da je u bližoj i daljoj prošlosti našeg planeta dolazilo do globalnih vremenskih neprilika, ledenog doba, promjena uzrokovanih astrološkim tijelima koja su svoj put završavala sudarom s našim planetom te s posljedicama koje su u konačnici dovodile do dugotrajnih klimatskih promjena, periodičnih „poigravanja“ Zemlje same sa svojim magnetskim polovima su znale utjecati na klimatske promjene na globalnoj razini.
Ono što je sada vidljivo je stanje koje je nemoguće pobiti, činjenicu da čovjekovo djelovanje ima barem nekakav utjecaj na globalno vremensko ponašanje, jer prirodnim putem ne bi zasigurno imali takvu količinu stakleničkih plinova u zemljinoj atmosferi.
Svijest o potrebi djelovanja u korist popravljanja štete nanesene planetu koji je naš jedini dom su uočile mnogobrojne države, prekretnica je bio protokol iz Kyota.
Protokol iz Kyota uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime dodatak je međunarodnom sporazumu o klimatskim promjenama, potpisan s ciljem smanjivanja emisije ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova. Do sad ga je potpisalo 170 država i vladinih organizacija (stanje: prosinac 2006.). Protokol je stupio na snagu 16. veljače 2005., kada ga je ratificirala Rusija. Države koje su ga ratificirale čine 61% zagađivača.
Protokol je otvoren za potpisivanje u japanskom gradu Kyotu u organizaciji Konvencije Ujedinjenih naroda za klimatske promjene (UNFCCC), 11. prosinca 1997. Za njegovo stupanje na snagu bilo je potrebno da ratifikaciji sporazuma pristupi najmanje 55 država i da države koje su ratificirale protokol čine najmanje 55% zagađivača. To se dogodilo 16. veljače 2005., kada je Protokol ratificirala Rusija.
Protokolom se smanjuje ispuštanje šest stakleničkih plinova: ugljičnog dioksida, metana, dušikovog oksida, fluoriranih ugljikovodika, perfluoriranih ugljikovodika i heksafluorida.
U posljednjih nekoliko desetljeća, koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi povećale su se zbog izgaranja fosilnih goriva u industriji, prometu i drugim područjima ljudskog djelovanja, što je pridonijelo globalnom zatopljenju i klimatskim promjenama. Sjedinjene Američke Države kao jedan od najvećih zagađivača i neke manje države odbile su ratificirati protokol iz Kyota.
Greenpeace smatra da je protokol postavio preskromne ciljeve kojima se neće postići veći pomaci na globalnoj razini.
Jedna od teorija tvrdi da snažni vjetrovi s pacifičkog i ostalih oceana imaju značajnu ulogu u smanjivanju globalnog zagrijavanja, teorija tvrdi da ti vjetrovi jednostavno atmosfersku toplinu stapaju s oceanima, ali nitko nije postavio pitanje kako taj „nestanak“ topline utječe na oceane, koji zasigurno postaju znatno topliji, pitanje je to na koje nam teoretski odgovor sa sigurnošću ne mogu ponuditi niti vrhunski meteorolozi.
U Europi se već duži vremenski period postavlja pitanje utjecaja Golfske struje koja svojim tisućljetnim prolaskom uz zapadnu obalu Europe pridonosi činjenici da Europa ima puno umjereniju klimu od recimo Kanade koja se nalazi na približno sličnim zemljopisnim paralelama, pitanje koje se postavlja je otapanje južne polarne kape koja tako hladi i usporava Golfsku struju, a što će u konačnici utjecati na klimatske prilike u Europi, kada će se to dogoditi nitko ne može sa sigurnošću tvrditi, ali prve indikacije djelovanja mogu biti dijagnosticirane, jer vrijeme se u Europi zasigurno promijenilo, s veoma kratkim periodima ekstremnih toplina koje su se približavale temperaturama od 40°C, pa do kišnog vremena koje je stvaralo poplave neviđenih razmjera na području Balkana.
Kako god, ako je djelovanje vremenskih prilika normalni prirodni ciklus, činjenica je da je čovjek svojim djelovanjem zasigurno pridonio njenom drugačijem i neprirodnom ponašanju, a cijenu industrijskog razvoja platit će cijeli svijet, netko u većoj mjeri od drugih jer se nalaze na područjima koja trpe veća prirodna naprezanja.
Što napraviti da umanjimo štetu, raditi na pojačanom djelovanju u osvješćivanju ovog globalnog problema koji je sam po sebi prijetnja za cijeli živi svijet na našem plavom planetu, jer kada se priroda ljuti, ona to radi u svojoj punoj žestini, piše
