Ne brišite suze moje,
kao zvijezde što se roje,
za svog’ sina i sve druge,
lijem gorke suze tuge.
Na Bleiburgu smrt ga snađe,
moje milo i najmlađe,
tek dvadeset imah ljeta,
kada odoh s’ ovog svijeta.
Ne znam gdje mu trunu kosti,
još više me to žalosti!
Gdje li mi ga zemlja krije?
da mi bar bez križa nije!
Zasadila bi tužna mati,
gdje mi leži da je znati,
dvadeset ruža bijele boje,
za najmlađe dijete moje!
Pun mladosti, pun elana,
mlađan vojnik i bez mana,
on najmlađi od tri brata,
pogubljen je na kraj’ rata.
Preživjeli srećom pukom,
smrt izbjegli teškom mukom,
tek su neki našli spasa…
pa sam od njih čula glasa.
Kažu:, očima je punim sjaja,
prije svog’ životnog kraja,
pogledao sunce žarko…
i rekao: , zbogom majko!
Tražili su od njeg’ mlada,
klečeć, da za život moli tada!
Zadnje su mu bile riječi,
da pred Bogom samo kleči.
Tužnu priču iz davnina,
o sudbini svoga sina…
pričala je svim’ bez straha
do posljednjeg svoga daha.
Davno su joj tukla zvona…
i dugo već ne živi ona!
svoje milo i najmlađe,
s’ anđelima majka nađe.
Ivan Pajdek / Kamenjar.com
Blidinje.NET
