Fotografije prirodnih ljepota BiH autora Dženada Džine iz Jablanice obišle su cijeli svijet. Zbog toga mu se javio do tada nepoznati Njegoš Kalajdžija iz Brčkog, koji ga je upitao postoji li neka lokacija na Prenju, gdje bi se mogla napraviti drvena kućica, jer se pravljenjem njih bavi. Planirano je da ta kuća služi svima. Od ideje do realizacije, uz pomoć Džine nije dugo prošlo i ta kućica se danas nalazi na Prenju, točnije na Tisovici.
Status Dženada Džine prenosimo u cijelosti:
Pozdrav Dženo,
“Ja sam Njegoš Kalajdžija i javljam ti se iz Brčkog. Gledam tvoje fotografije, gledam Prenj i zadivljen sam. Postoji li neko mjesto gdje se može staviti jedna mala drvena kućica, mali bivak za spavanje za otprilike četiri osobe? Ja ih pravim, izrađujem i želim jednu takvu da poklonim običnom narodu, planinarima, Gorskoj službi.
Ti najbolje znaš gdje bi se mogla postaviti i prepuštam ti da odabereš lokaciju a ja ću sve drugo što bude trebalo, a završim.”
Dobivši poruku s ovakvim sadržajem na trenutak sam zastao i razmišljao o tome koliko ima dobrih ljudi na ovom svijetu, koliko dobrih ljudi u našoj državi koji šute i rade dobre i pozitivne stvari i koliko sam sretan što takve ljude privlači moj rad i što mi se takvi ljudi javljaju. Pozvao sam Njegoša da sa svojim prijateljima bude moj gost na Prenju.
Nakon nekoliko mjeseci smo se upoznali i tako je naše druženje počelo. Njegoš je mlad momak sa svojih dvadeset i kusur godina, momak koji zrači pozitivnom energijom. Odlučio sam da kućicu pokušamo postaviti u dolini Tisovici, s obzirom da je dolina Tisovica mjesto koje je u 90 posto slučajeva polazna točka mojih planinarskih tura.
Za to nam je naravno trebala dozvola Gradskih vlasti u Konjicu jer Tisovica administrativno pripada Gradu Konjicu i bojao sam se da ne bi tu nastao problem jer nisam poznavao nikoga kome bih se mogao obratiti u Gradu Konjicu. Na internetu sam našao broj i s centrale su me povezali s tajnicom Gradoačelnika Osmana Ćatića.
Predstavio sam se i upitao postoji li mogućnost da me Gradonačelnik primi? Ljubazna gospođa je kazala da može naravno samo se mora dogovoriti termin koji će mi se naknadno javiti na moj broj telefona. Pred kraj razgovora još me upitala je li razgovor možda o fotografijama ?, Dajući mi do znanja da prati moj rad a što mi je bilo jako drago.
Po stihu Vladimira Nazora
Nasmijao sam se i rekao da nije i da je neka druga, još ljepša tema. Prošlo je svega sat vremena kad sam iz Općine dobio poziv, ponovo tajnica i upit odgovara li mi da me Gradonačelnik primi odmah sutra? Rado sam prihvatio i već drugo jutro u 08:00 pošao u Konjic. Pozvao sam i mog prijatelja Almira Karkelju, načelnika stanice Gorske službe spašavanja “Prenj” – Konjic da mi se pridruži.
Upoznavši se s gradonačelnikom i njegovim suradnicima ispričao sam im priču i plan. Ostali su zatečeni i iznenađeni. S obzirom da je objekat drveni i montažni, gradonačelnik Ćatić je obećao da će sve biti završeno i da je oduševljen našom pričom i rekao mi da kažem Njegošu da napravi specifikaciju grubog materijala koji se može kupiti u Konjicu da barem to ne vozi iz dalekog Brčkog, također i prijevoz iz Konjica je bio osiguran. Također smo odlučili da u priču uključimo momke i djevojke iz GSS-Prenj – Konjic koji će pomoći.
I evo dragi ljudi, na fotografijama koje upravo gledate vidite naš mali, a veliki tabor koji nazvasmo “Divova kuća” (po stihu pjesnika Vladimira Nazora “Prenj planina nije, divova je kuća”) a naziv odgovara i za sve ljude koji se upoznaše i povezaše uz ovu malu i slatku priču koja će nadam se trajati dugo, dugo.
