“Šta ćeš bona ti planinarit! I stepenicama ideš samo zato što se bojiš lifta.” – moje riječi meni prije mjesec dana.
Upisala se u tu školu ko iz vedra neba. Miranda me napokon uspjela nagovoriti nakon 6 godina – e svaka joj čast na upornosti!
Pričala je ona puno o tome. Kao super je, ovo ono…Čuj super?! Penješ se, lomiš se, znojiš se i onda kad dođeš do vrha aj nazad…a ludih ljudi!
Al dobro hajde, pametniji popušta ? probat ću i to!
Prvi izlet roncam. Drugi još više. Ne znam plačem li ili se znojim. Leženić me gotovo izgurao do vrha (konjski živci, kapa do poda Ivane!)
Ne bi li me valjda malo motivirao, na Tisama pokazuje štapom na Hajdučka vrata.. “Ej vidiš ono gore, kao ručka od šoljice… e, e.. tamo ćemo isto ići!” Klimam ja glavom veselo, a mislim u sebi “Hoćeš možda ti, ja sigurno ne.”
Al baš negdje na tim Tisama nešto se u glavi prelomilo, pomaklo – rekoh li već ludi su ljudi ti planinari ? – i ja zagrizoh za planinu.
I prošla i ozloglašeni Velež, trening na Planinici, i Vjetrenicu –opuštanje i team building ? Dođe red i na “ručku od šoljice”.
Taj za mene već s radošću iščekivani izlet planiran je u nedjelju 20.5. Jedan dio ekipe otišao je dan ranije u planinarski dom Munika pa su se uspeli i na Vran. Svaka im čast – dva uspona u dva dana! Možda bih i ja ali me zakačili svatovi. Bila je skoro hamletovska dilema – piti ili ne piti! Poznajuć sebe, spora ionako, razmišljam kud ću još i mamurna krenut. Prevagnu ipak ljubav prema planini pa sam samo jedan, i to sportski gemišt popila. Štedjela vino ko da iz svog džepa plaćam. Zato štikle nisam. Kontam i to je trening. Oni skaču po Vranu ja po podiju.
Kad smo se okupili tog jutra iznenadio me broj ljudi. 70 nas krenulo, čovječe! Pa kako i ne bi. Ipak su Hajdučka vrata u pitanju.
Staza nije bila zahtjevna ispočetka. Prošli smo šumoviti dio, izbili na čistinu – red uspona, red ravnice. Netko iza mene je komentirao, sad se i ne sjećam tko (nek se javi! ? ) “Osjećam se kao Heidi!” I baš takav neki osjećaj sam i ja imala. Livade, cvijeće, švicarski obronci u rano ljeto, bezbrižnost, sloboda…. Ma ne može se od ljepote ni disati! (ok, meni je malo i zbog kondicije ?)
Tu negdje čovjek stvarno pobjegne od svega – i fizički i psihički. Sve ono što te muči tu nestaje. Nalaziš se među velikom grupom ljudi, nikoga ne znaš dobro, al kao da ih sve znaš cijeli život. I osjećaš se sigurno, kao u nekoj obitelji.
Uskoro dolazimo do Zaglavlja.. Priča Miranda kako je njezina matura bila baš tu – šatori, logorska vatra… (maštam o svojoj maturi na Prenju) … i kako su pokisli do kože sutra… ( prestajem maštati o Prenju.)
I tako je hodam, divim se, udišem svježi planinski zrak. Ma potrčala bih od sreće (da mogu), kad hop – sljedeći prizor snijeg. Još malo dalje, opa -puno snijega! U sekundi novo godišnje doba.
Vidi budale, mislim u sebi. Pa znala si na koju visinu ideš. Normalno da će biti snijega. Ali ne volim ga! Baš ne volim! Draže mi, da izvinete, u govno ugazit.
Sad bih ja i dalje maštala i buljila u ljepote oko sebe, al jok…moram pazit na utabane stope i lagano jer sam već par puta proklizala (a i tata me znao zezati da hodam ko ćuran). Te ja polako, u nekom svom ritmu. Još od Veleža Dugi “bodri” -Majo, koji je to ritam, ritam da te pitam lalala. ?
Malo pomalo pregazismo i te snjegove…Pomislio bi netko kad ja pričam da su snjegovi Kilimandžara.
Izbili smo uskoro do visine gdje mi se činilo da nebo mogu dodirnuti. Sunčano, travnato, more munike okolo. Miranda bere šišarke (uvijek kod nje neki projekti u glavi) …al eto prilike da i ja nju preteknem jednom.
Divim se planini desno, mješavina šume i snijega daje neki pandoliki izgled. Vrhovi Čvrsnice gordo me gledaju, kao da prijete; Veliki Vilinac, Pločno, Pesti brdo. Mislite vi mene prepast? E doći ću i do vas divovi gorostasni…al neka malo.
I eto nas i na vrhu napokon. Raj na zemlji! Vrijeme idealno, sunčano, malo puše. Mnogi su već pristigli raskomotili se, jedu, piju, zezaju se. Hrana se dijeli sa svima, piće još više ? Cijela ekipa bila je na okupu nakon 4 sata hoda (čestitam Bojanu na preciznoj prognozi prolaznog vremena! Da je meteorolog i Vakulu bi nadmašio. ? ). Ubacismo nešto u usta kad ja ugledah kako ljudi idu na neki brežuljak. Pa to je vrh Trinjača – 2038 mnv. “Hoćemo i mi gore?”, pita Miranda. “Dašta ćemo!” ( samu sebe ne prepoznajem).
Fotkanje je naravno palo, mi sreća nismo …al ja radije trkom idem niže da vidim i ta Hajdučka vrata (da ne bude bila u Rimu, a Papu vidjela nisam). Kad se raščistila gužva dođe red i na moje poziranje.
Ne mogu riječima opisati tu ljepotu. Vidjela sam sam i slike i snimke, pričali su mi, ali dok ne dođete tamo nemate pojma što je to. Nisam mogla vjerovati da je to priroda stvorila, fenomen od kojeg zastaje dah. Osjetiš tada koliko si malen i nebitan, a koliko je priroda moćna I kreativna…i bit će tu i kad nas ne bude. A pogled koji se pruža odatle vrijedi svakog koraka, pa da ste ne znam koliko kilometara prešli.
Trebalo je nažalost krenuti jer je već bilo kasno, a povratak dug. A ja sam htjela u toj ljepoti provesti, ne dan, nego vječnost.
Na povratku je bilo malo zeznuto proći onaj Kilimandžaro. Velika strmina, snijeg utaban, tvrd, klizav. Puno se pada, proklizava, ali je smijeha još više. Ma tako je najlakše strah prebroditi.
Tu su Bojan i Vinko odradili momački posao, gelender nekakav improviziraše pa je bar i psihički bilo lakše sići.
Oduljio se povratak, moram priznati. Zato smo dogovorili opuštanje uz pivu u Mostaru.
Ali valjalo je doći do grada. Nas smo se 4 u autu cijelim putem cirlikale. Valjda nas zrak obišo, što bi ljudi rekli. Isprao nam mozak. Sve je bilo povod smijehu, a posebno ja. (hvala cure što sam opet bila klaun!)
Nekoliko nas završilo u Primaveri na pivi. Razmjenjujemo dojmove, zezamo se, šupljake bacamo – ma ‘ko to može platit.
A ispod stola lupkaju noge, srce lupeta. Ja sam u mislima već otišla do nedjelje. Treba dočekati Vlajinu!
Ljudi moji na sve su nas opasnosti u školi upozorili, al da izaziva ovisnost nitko ni spomenuo nije.
Zato oprezno mlađarijo! Nije džaba ono nek potpiše roditelj ako si maloljetan.
tekst & slike: Maja Bevanda Golemac/hpd-prenj1933.ba
Blidinje.NET
