Nije vrime od nedije, a nije ni od subote, ako je suditi po članovima koji nisu prihvatili poziv na turu, u Posušju, od Starog mosta na Ričini kroz Brinu do Tribistova. Od silne vojske “šetača i vazdušnih udisača” samo se tri divojke javiše. Nije im do nas, radna im subota, a nedjelju najavljuju kišu. Šteta ne iskoristit subotu kad je već najavljeno lijepo vrijeme. Tura je lagana i nismo uranili, kako nam je to običaj za kraćeg svjetla tijekom zimskih dana. Kava, čaj i ostale trićarije pa na
tartnu točku kod Starog mosta na Ričini uz put prema Viru i Duvnu.
Nešto malo iza 8 sati spremni smo s ruksacima na leđima i polazimo prema klancu, dok nam kameni stećci salutiraju. Temperatura je -2 stupnja celzijeva ali nema vjetra a i sunce nas obasjava dok nismo ušli u kanjon pa je ugodno u laganim jaknama. E ne znam kojoj pade na pamet da štapovima probije led na lokvi i navuče i nas ostale… K’o dica svaki smo “prošubili”, a smiruje kao onaj zaštitni najlon sa zračnim jastučićima što pucketaju 😀 . Uz takvu zanimaciju brzo stižemo do ulaska u kanjon koji je još uvijek u sjeni i osjećam na licu da je hladnije ali smo se hodajući već lagano zagrijali a i staza se počinje uzdizati pa nam radna temperatura raste. Komentiramo kako mislimo da nas netko prati jer svako malo se, kako led popušta, odroni nekoliko manjih kamenja koji padaju na stazu dok mi prolazimo. Staza se već toliko digla da se susrela sa zrakama sunca i vrijeme je da skinemo jakne kako se ne bi znojili. Koji gutljaj vode i nastavljamo… Račvanje staze prema koritu dovodi nas u dilemu. Nastaviti istom stranom iznad kanjona ili se spustiti u korito Ričine pa prijeći na stazu, s druge strane, koja je probijena za prvi vodovod.
Odlučujemo nastaviti istom stranom, jer nas je nekoliko, nedavno na 10. memorijalni pohod kroz Brinu u čast pok. Ivana Jukića-Ikele, išlo starom stazom. Kako svladavamo visinsku razliku otvara nam se pogled prema kanjonu i stazi nasuprot. Zadovoljno konstatiramo kako snježne krpe još pokrivaju stazu i sigurno ima leda na njoj, jer je dobar dio dana u osinju, pa je sigurnost upitna. A nekako, i sagledati veličinu i atraktivnost kanjona je lakše s ove strane. Ulazak u tunel dočarava osjećaj hladnoće u osinju. Ivana nas podsjeća da bi nam tako bilo cijelom starom stazom da smo se odlučili proći njome. Nakon tunela do jezera Tribistovo uglavnom razmišljamo i pričamo o hrani. Ja volim ‘vako, ja volim ‘vako. Od silne priče, koja je potakla vodu na usta, nismo mogli dalje od Brane. Vadite što je tko ponio da podignemo energiju.
Uživanje u objedu za vrijeme kojega dogovaramo da odemo do vrha Veliki Oštrc 1298 m/nv. Nismo sigurni za stazu pa tražimo pomoć, kolega u grupi, preko poruka. Nije nas obeshrabrila informacija da je staza prema V. Oštrcu loše markirana. Teren otvoren i pregledan, snaći ćemo se. Krećemo cestom u smjeru Vučipolja pa nakon par minuta silazimo desno na kolni put. U snijegu, visokom 10tak centimetara, tragovi vukova. Ana kaže da ih ne bi voljela sresti. Pričamo kako je mala vjerojatnost za takvo nešto u vrijeme kad mi hodamo. Kako je izoštrila čula primjećuje blijedu markaciju na stijeni. Na dobroj smo stazi, samo pratite vučje tragove. Preko vrhova borovog šumarka, s lijeve nam strane, vide se karakteristične litice Bukovca prema kojima, na izlasku iz šumarka, skreću vučji tragovi. Nema smisla više ih pratiti jer je naš cilj s desna. Pretpostavljamo kuda bi mogla ići staza, i za divno čudo svako malo netko vikne – Dobro smo, evo markacije! Ponovno se na našu rutu vraćaju vučji tragovi, samo sad ih je više 4 ili 5, respektabilan čopor. I oni vole prohodnije dijelove.
Izlazimo na brijeg i pred nama se otvara zanimljiv krajolik kroz koji vijuga Ružički potok. Ćoma naređuje da se zaustavimo i popijemo kavu koju vuče u termosici. Nitko ne smije prigovoriti, a i nema razloga jer je ambijent prekrasan. Podsjetio me na prirodu zabilježenu u Western filmovima. Čovjek pomisli da bi se u potočiću dao naći koji grumenčić zlata. Nismo pokušali, ali zlata je vrijedio topli crni napitak. Ja se zaokupio namjerom da snimim koji kadar dronom i opet isti problemi kao i prošli put. Što Tujo reče – Zuji ali meda ne daje! Sreća pa je Doktor to pojednostavio komentarom – Što ima veze što ne snima! 🙂 Ponesen tom ravnodušnošću nije me iznerviralo već potaklo da pokušam više puta, i isplatilo se. Sat vremena smo uživali uz potok i još bi da Ivana nije morala zbog posla krenuti. Odustajemo od uspona na vrh Velikog Oštrca i vraćamo se natrag ali pokušavamo što više istražiti pa se ne vraćamo stazom kojom smo došli. Bi’će da je vodiča ovog dijela rute ošamutila kava jer nas je odveo smjerom kojim nećemo moći proći zbog vode koja je napunila rukavce jezera. Ma u ovom ambijentu ništa ne predstavlja problem osim što ćemo se morati vratiti dio puta koji prelazimo uz pjesmu pionira alternativnog rocka, Labaratorije zvuka, koju Josipa izvuče k’o Asa iz rukava. Zaparašmo tišinu refrenom – “Skakavac joj zašo u rukavac…”, e sad mantamo od smijeha a ne od kave. Izvukošmo se iz rukavca i naiđošmo na ribiča koji priprema sprave za ribolov. Pozdravljamo ga s “Bistro!” i raspitujemo se kojih vrsta ima u Jezeru. Kad je počeo nabrajati… Klen, šaran, amur, babuška, jezerska pastrva… pomislih – Nema čega nema! Dan jeste prekrasan, no mi se moramo spustiti do početne točke u neko pristojno vrijeme.
E sad osjetim da će me taj prekrasan dan doći glave jer se nisam po licu zaštitio kremom. Što je najgore, kremu za zaštitu od sunca stalno nosim u ruksaku, a nisam je upotrijebio. Ništa strašno, sad izgledam kao da sam umočio lice u pretopljeno maslo 🙂 . E ne’š više! Slijedeće ture prvo mazanje pa pokret. Kratimo dio ispod brane prečicom i nailazimo na žitko tlo, s dosta, vjerojatno, gline. Cure su lakše od nas dvojice pa lakše prelaze a mi zaglibali do koljena. Pred tunelom pravimo malu pauzu i dočekujemo dvojicu biciklista. Pričaju nam kuda su prošli… Iz Posušja preko Radovnja pa na Tribistovo i kroz Brinu nazad. Čistimo gojzerice i ispraćamo ih pogledom. Ništa smo mi, kako su njihova leđa isprskana blatom. Ostatak spusta protiče lagano uz još jedan susret s usamljenim planinarom čija “Pokora iz Širokog” nije htjela ovaj put mu praviti društvo na turi. Oko 15 i 30 stižemo na početnu točku, svježi kao da nismo prepješačili 18 km za 5 sati kretanja.
Blidinje.NET/HPD Čvrsnica
