Ranim jutrom u nedjelju 29.04.2018., počelo je okupljanje ekipe iz XI. Planinarske škole u cilju pohoda na drugi izlet ”Diva Grabovica – Žlijeb – Tise”. Ovaj planinarski ”pomladak” od 65 članova predvodio je Bojan Prkić uz suradnju iskusnih kolega planinara iz HPD Prenj 1933 i članova HGSS Mostar.
Putem do sela Dive Grabovice, u glavi se roje misli i entuzijazam kako sam sretna jer sam se napokon odlučila nakon gotovo 30g čeznutljivog pogleda uvis prema njenim vrhovima, i evo ga, NAPOKON ću početi sa pravim upoznavanjem gorostasa ”upoznati ću te Čvrsnico sa svih strana i neću više kao ‘vikendica turist’ stidljivo hodati samo po Risovcu, Masnoj luci…”.
Do početne točke, 35 km sjeverno od Mostara (250 mnv), stigli smo organiziranim prijevozom kojem je putokaz bila Nera (njemački ovčar) u tamnozelenom automobilu ispred, koji se svojom bojom eto baš dobro nekako uklopio u okolinu Dive Grabovice.
Ekipa je pred pješački pohod marljivo utvrđivala i vezivala svoju obuću, provjeravali smo rance, štapove i nestrpljivo pogledom tražili stazu kojom ćemo se zaputiti, uz misli ”što li nas očekuje!?..ipak je to Čvrsnica”. Marija i ja pažljivo brojimo što smo sve ponijele za jesti – da ne bi jadne ostale gladne. Nakon što se začuo Bojanov povik ”ekipa!”, znali smo da je to to i da uskoro krećemo. Još jednom nam je ponovio kako je put planiran, tko od iskusnih planinara ide ispred grupe, tko iza i koji je vremenski plan prelaska za pojedinu etapu. Naravno, tek kako su prolazili sati uspona, bilo je jasno kako je u cijeloj vremenskoj priči jako dobro predviđena prosječna kondicija nas polaznika – kapa do poda.
Slika 1: presjek terena (autor: Zoran Bošnjak, preuzeto sa facebook grupe HPD Prenj 1933, 30.04.2018.)
I tako, krenuli smo školski jedan po jedan uz uski puteljak okružen gustim grabom, dok su nam s lijeva i desna stajali iskusni planinari pobrojavši nas. Iznenađena okolnim raslinjem i preglednom bukovom šumom, zapitala sam se ”ma jel moguće da je ovo ona ‘Čvrsnica s Blidinja’ – ovako pitoma i nježna?”(ova čuđenja i misli rasplinuli su se kasnije na Žlijebu). Prvih pola sata terena, postepeno rastući nagib cik-cak staze, pokazao se baš nekako dobrim uvodom za nadolazeći uspon, tako da smo mogli ”uhvatiti korak”, no nisu izostajali grašci znoja koji su neumoljivo pratili korake ”udiši na nos-izdiši na usta” postala je mantra. U prvih sat /sat i pol najavljena su nam dva izvorišta pitke vode pa smo time bili pošteđeni i dodatnog tereta na leđima i koljenima u tom vremenu. Izvorišta su kaptirana (hvala mu tko je god to učinio), tako da smo s lakoćom mogli napuniti boce/čuture/ruksake…
Prilikom kratke pauze na prvom izvoru, već je bio primjetan umor, ipak je ovo već na ovoj dionici za nas bio popriličan izazov nakon lagane šetnje u prethodnu nedjelju na Mostarsku Bijelu. Nakon ponovno uspostavljenog normalnog srčanog ritma i termoregulacije, nema predaje, bez prigovora i premišljanja svi krećemo dalje na čelu sa Nerom. (Moram istaknuti da mi je bilo drago što je Nera s nama, zahvaljujući njoj, strah od zmija mi je odlutao iz misli)
Uz namjerno blago povećanu distancu (1-1.5 m) od kolege ispred, lakše mi je bilo ”predvidjeti idući korak” i primijetiti malo šire područje staze kao i obližnje šume. Tako sam počela uredno primjećivati planinarske oznake staze (tzv. markacije) na kamenju i stablima, ogromna porušena stabla (sa ravnim rezom, a ostavljena..zašto?) cvijeće, mahovinu (pokušavajući u hodu odrediti sjever i primijeniti nešto s prethodnog predavanja o orijentaciji) i paprat koju nisam odavno vidjela – vraća u djetinjstvo, priznajte.
Na pola puta između izvorišta, lagano se ekipa počela dijeliti u dvije grupe, pravili smo par kratkih pauza (1-2 min), koje su mi taman dobrodošle da se ”resetiram” – HVALA vam na tome. Kako je uspon prema Žlijebu napredovao, primjećujem većim dijelom uz stazu odbačene/ostavljene deblje grane (visine od 1 m do oko 1,5 m) koje su, slobodno procjenjujem, bile u službi nekih duša koje su prethodno prolazile tuda i mislim si ”što li to me čeka tamo naprijed?”. E dočekala me je strmina vapnenca (taj dio je definitivno ostao zapečaćen u glavi, naročito nakon Bojanovog upozorenja ”ekipa,pazite kako gazite, gledajte ne ići uz rub staze kako se kamen ne bi otkotrljao pod noge drugima koji su niže niz stazu” – nije me ohrabrilo kada sam vidjela da je Bojan u trećoj cik-cak ‘traci’ poviše – al preživjeh, svi smo!).
Sada već kroz borovu šumu, napokon, nakon dva (dva i pol sata?) stižemo do planinarskog doma ”Žlijeb” i prve velike pauze, jeee.. Bila je to skromna i uredna žućkasta kućica koju krasi zeleni krov, moja prva misao je bila kako se netko zaista svojski trudi održavati je baš da izgleda ovako ”domski”, kasnije, kroz razgovore iskusnih planinara i ekipe iz HGSS-a saznala sam kako su je zapravo prije godinu dana i obnavljali, i zamislite, iznosili sav taj materijal na leđima kroz cijeli ovaj uspon (ne znam točno sastav ekipe koja je to činila). Fascinantna mi je činjenica da je zapravo dom otvoren, znači, svi su dobrodošli pronaći sklonište, naravno, isto takvim ga ostaviti za sobom – čistim, s drvima za ogrjev i možda ostaviti koju konzervicu hrane.
Tako smo stigli sa 250 mnv na 1092 mnv!!! (mašala, lijepih 842 mnv)
Slika 2: dio pogleda sa vidikovca na Žlijebu (autor: Mirjana Pinjuh, 29.04.2018.)
Pronašli smo odmorište na uredno posloženim deblima, okolnoj travi, betonskim stepenicama, drvenim stepenicama doma ili jednostavno na tlu. Dok nas je okruživao sigurni zagrljaj šume započelo je šuškanje vrećica s hranom, potaknuto razlikom tlaka i glasnije šuštanje pivskih limenki prilikom otvaranja. Tako sam i ja izvukla iz ruksaka, ne vodu, nego termosicu s kavom, nakon prvog gutljaja, oči kao da su mi se tek otvorile, počela sam primjećivati koliko nas zapravo duboka šuma okružuje. Na odmorištu nije nedostajalo smijeha i razgovora (budući se tijekom uspona moglo rijetko takvo što čuti, jer se štedio dah, vjerujem da se imalo što nadoknaditi), baš je bilo nekako ugodno. Nakon pola sata začulo se ”ekipa!”, voditelj planinarske škole najavljuje vidikovac koji ćemo skoro posjetiti u tri grupe.
Imala sam tu sreću, biti u prvoj grupi (s Androm), jer eto mi smo se najduže i zadržali tamo, hvala Andro. Nas petnaestak se zaputilo uskom stazom kroz borovu šumu, pri samom vrhu staze ugledala sam neki grebenčić – Bože, kako ćemo svi stati tu!?, no s punim povjerenjem u našeg voditelja koji očito ne dijeli istu sumnju i koji neumoljivo gazi, pratim i ja..
Evo nas, povrh raskoša mnoštva visokih stabala koji sežu niz cijelu dolinu, međutim, primijetih da ta ista stabla zapravo nemaju onaj ”vrh” kao što borova šuma inače ima i to daje zaključiti da su oko nas stabla Munike. Ugledah ispred sebe upravo greben ukrašen Munikom, zapečatih ga slikom – želim to definitivno dobro upamtiti. Kako je pogled hvatao sve širu i jasniju sliku doline Dive Grabovice i masiva koji se naslanjaju na nju, tako je beznačajnije postajalo i mojih 1,63 m – čak. Stopi se čovjek u trenu, oči pune ljepote.
Ljudi stvarno je predivno!
Mobiteli su neumoljivo bili u službi fotoaparata, što za pokušaje hvatanja ove ljepote (no ne može se to tek tako, treba tu doći i doživjeti taj pogled), što za selfije ..pa i za grupnu fotografiju – hvala Tina Primorac. Začulo se krčanje iz Motorole, Andro javlja Bojanu da krećemo natrag do doma i putem se susrećemo s drugom grupom, dok im vodič objašnjava kako se oni trebaju skloniti nama koji idemo silaznom putanjom (hvala, jer bi inače bilo nešto nalik domino efektu sudeći prema mojim nesigurnim ”kočenjima”).
Slika 4: lovačka kuća ”Tise” (autor: Martina Sesar)
Nakon povratka i treća grupe s vidikovca, okupljamo se lagano oko putokaza za Tise i krećemo dalje. Rubovi staze ispred nas opet su ukrašeni ostavljenim štapovima, no bez obzira na ”znakove pored puta”, put prema gore se pokazao strmim, no ipak izdržljivim. U par kratkih pauza Bojan nas ohrabruje da pogledamo u lijevo i da smo skoro tu ”samo trebamo prijeći”, tako nastavišmo, ispred nas se pojavila trošna smeđa kućica.
Lovačka kuća ”Tise” se primjereno uklopila u boju stabala okolne šume, rekao bi čovjek da je taman toliko i stara – al stoji i također je otvorena da posluži kao sklonište, no uvijek se pobrinite da zatvorite vrata nakon polaska. Stigli smo na naš cilj od 1380 mnv! Divno!
Slika 5: pogled na pešti-brda (autor: Mirjana Pinjuh, 29.04.2018.)
Ekipa se raskomotila, svatko je pronašao svoj komadić odmorišta i započelo je pražnjenje ruksaka, marendanje, kavenisanje (čuvala sam pola za ovaj trenutak) kao i lagano guštanje u kojoj pivici. Imali smo dva sata odmora (malo ili puno, svatko je sebi protumačio). Neri sam zahvalila sa par komada puretine i brokule, ipak nije malo ne misliti o zmijama. Pred polazak natrag imali smo priliku uhvatiti još jedan predivan pogled na vidikovcu na 3 godišnja doba i gorostase sa snježnim kapama koji se pružaju ispred nas. Ispred nas se otvara pregled na Greben Pešti-brda (Ploča) (2039m) , Divu Grabovicu i Veliki Kuk. Naravno, štroknula se koja fotka.
Oko 14:30h smo se okupili ispred lovačke kuće i ponosno uhvatili taj trenutak.
Slika 6: lovačka kuća ”Tise” (autor: Lorena Adašević)
Put natrag, meni osobno, pokazao se zahtjevnijim iako nam je trebalo samo 45 min do doma ”Žlijeb” gdje smo napravili pauzu 10tak min iščekujući grupu ”anđela čuvara” Ivana Leženića J . Zahvaljujući štapovima, koje nam Bojan uporno napominje, moja koljena su opstala, tako da bez njih ne idem više, pa makar služili samo kao privjesak na ruksaku. Iako nas je strmina sa sitnim vapnencom razbila u tri grupe, ipak smo na polaznu točku u selu Diva Grabovica stigli čak sat vremena prije predviđenog, opet smo se raskomotili. Netko je nastavio jesti preostalu hranu i piti vodu, neki su spremali već sada nepotrebnu opremu (štapove, kape..), a poneko je i snimio koju fotografiju za uspomenu tek sada cjelovitog puta (ipak je uspon samo pola puta).
Znam da je ”izviješće” podugo, no ne stane u riječi sve što se doživi.
Bliidnje.NET/hpd-prenj1933.ba
