Dan nakon Božića vjernici diljem svijeta obilježaju blagdan sv. Stjepana, prvog kršćanskog mučenika koji je bio jedan od sedmorice đakona u crkvenim počecima. U Djelima Apostolskim Luka je posvetio cijela dva poglavlja Svetomu Stjepanu; šesto i sedmo. Sjepanov život u Prvoj Crkvi Djela Apostolskih znači jednu prekretnicu: ovime se završava prvi dio Isusova programa i počinje onaj drugi za koji jesam Isus rekao: “Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, u čitavoj Judeji i Samariji, sve do nakraj zemlje”(1,8).
Sv. Luka donosi dugi opis Stjepanova mučeništva te objašnjava i opravdava ovaj zaokret. Sjepanovo ubojstvo i progom kršćana koji je s njime uslijedio je bila prilika da helenisti-grci pobjegnu i tako postanu misionari Kristove riječi. Ako su ih istjerali iz Jeruzalema i zabranili im propovijedati, oni nisu zašutjeli, ohrabreni su osim Isusovim riječima i Stjepanovim svjedočenjem i hrabrošću.
Stjepanov govor nudi objašnjenje zaokreta: on kaže da kršćanin nije vezan za zakon i za hram.
Ovim izlaskom iz Jeruzalema kršćanstvo nije više samo unutarnja stvar židovstva, pa samim tim počinje put osvajanja svijeta. Bog se objavio Abrahamu još davno prije nego je bio hram, čak u Mezopotamiji (7,2), tako je i sa Josipom braća gar iz zavisti prodaju, ali ga Bog uzvisuje i mijenja izdaju u spasenje. Mojsija također njegov narod odbija i ne prima, niti ga razumije, ali Mojsije ide do kraja i žrtvuje sebe i nastavlja narod izraelski hod prema obećanoj zemlji. U pustinji oci naši nisu imali hram, već samo šator svjedočanstva; kad je Salomon odlučio graditi hram poruka je bila: “Nebo je moje prijestolje, a zemlja podnožje mojim nogama” (7,49).
Bog se ne može zatvoriti i obuhvatiti u nijednu ljudsku mjeru ili strukturu. Nije Stjepan protiv hrama ili Crkve, već je on protiv vezanja i zatvaranja Boga samo za taj prostor. On je posvemašnji i svačiji – sviju onih koji ga primaju. Sam je Spasitelj rekao onoj samarijanki na bunaru da će doći vrijeme da se ljudi neće više klanjati ni na Gerazimu, … već u dubini srca svoga. Najprije treba Boga pronaći i živjeti ga onda govoriti o Hramu ili Crkvi. On želi reći tvrdoglavom i poganskom narodu koji ga sluša da Isus nije vezan ni za Palestinu, ni za hram- crkvu, niti za zakon.
Zaključio im je da vidi otvorena nebesa, znači Bog je prinio njegovu žrtvu, a oni kao i pred svim prorocima koje su progonili, sudili i ubijali su zatisnuli uši da još jednom ne čuju Riječ Božju. No, Stjepan kao i Isus po čijem modelu i je mučenik, zaziva nebo i oproštenje. Njegova poruka je bila preteška i opasna za one koji su se tek riješili Isusa. Zato ga i kamenuju. Zato nama danas Stjepan ima puno toga reći i stalno nas pozivati na preispitivanje života Evanđelja među nama. Da li smo i mi sebični i želimo Isusa zatvoriti samo za sebe i nikoga drugoga. Da li mi danas ovdje imamo samo našu Palestinu, hram i zakon ili dopuštamo da nas Duh Sveti nosi onom širinom evanđeoske ljubavi koju je živio i širio Sveti Stjepan.
Isus je apostolima a i svojim sljedbenicima navijestio sudove, progone i učenja, čak će neki njihovo ubijanje smatrati Bogu ugodnim djelom. On je prvi dao svoje svjedočenje do smrti. Jednakom je ljubavlju posluživao i tako Krista svjedočio kao i pod uraganom stijena. Povijest kršćanstva je pokazala da su milijuni slijedili Krista u progonstvima, mučenjima i ubijanjima. Među njima su toliki Stjepani koji su svojim životom i mučeničkom smrću uzeli Kristovu krunu i pridružili mu se u slavi. Stoga će kasnije veliki kršćanski pisan prvih stoljeća reći da je krv mučenika sjeme kršćana. Krv je najvjernije svjedočenje i kod Stjepana i svih drugih mučenika do naših dana.
SvStjepan_1Ovdje se otvara pitanje nama danas u našem vremenu koje nazivamo tako teškim, kao da su drugima bila vremena laka i ugodna. (Moja je majka poslije Drugoga Svjetskoga Rata nekoliko godina, dok je pokojni otac bio u ropstvu, bila sama sa petoro djece, a dvoje ih je umrlo u odsutnosti pokojnoga oca, vodila obitelj i bez ikakvih prihoda osim od zemlje i blaga što je godišnje mogla izvući. Dakle, živjela zna ona sama kako i kako je kraj sa krajem sastavljala, ali se nije tužila da je vrijeme teško. Moje obje sestre su u ovom “Domovinskom Ratu” izgubile po jednoga sina. Jedna od njih je jednom zgodom rekla majci da je njoj bilo lako i da se ne može uspoređivati sa ovom težinom.
Majka je lijepo i hladnokrvno podvukla: “Meni je bilo lako. Muž je bio sa mnom. Imala sam iz Njemačke par tisuća maraka mirovine i svaki kut kuće pun svega”. Aludirala je na njih i njihovo bogatstvo sada i posvemašnju materijalnu sigurnost, a povrh svega moje majke petoro djece leži u istom grobu, a to su moja braća i braća mojih spomenutih sestara. Sada se s pravom pitam – koja su to i komu su to teška vremena? Tin je davno rekao da nema ni teških ni lakih vremena, već su onakva kakvima ih mi činimo.) Jednaka su i njima bila vremena, ali tada nije bilo nas. Stoga se ja moram danas upitati kakvo je moje svjedočenje vjere danas onima koji su pored i oko mene?
Kako prihvaćamo zadaće koje nam se čine malo težima ili uzmičemo? Ili na koncu još jače da li mi znamo oprostiti na Stjepanovom primjeru? Imamo tisuće razloga da kao Kristovi sljedbenici i svjedoci oprostimo i opraštamo, pa makar nikada ne bili kamenovani. Stjepan ne samo da je oprostio svojim mučiteljima, već im je kao i sam Spasitelj oprostio. Ovaj poziv mora odzvanjati u našim ušima, ili…
Blidinje.NET/kamenjar.com
