Katkada vrlo teško otpočinjem pisati članak i u ovom trenutku zahvaljujem Bogu što rijetko ostajem “bez riječi” i što zapravo nisam često svjedočila nimalo ugodnim situacijama. A nije da ih nema, nažalost ponekad vas jednostavno i one same pronađu. Kao danas.
Poziv za pomoć upravo u vidu objave članka o njegovu jadnome životu i uvjetima u kojima živi, uputi mi 33-godišnji duvanjski mladić Dino Numić (Dino Mušin) iz Tomislavgrada. Pretpostavljam da ga većina sumještana poznaje najvjerojatnije kao i ja – u prolazu i po nastupima na glazbenome natjecanju pjevača amatera „Prvi glas Duvna“, „Motorima“ ili po tomu što je sin Jasminov koji je prije smrti na nekoliko godina izvodio pjesmu „Čudna jada od Mostara grada“ i na tim istim manifestacijama osvajao nagrade…
Dino je ovih dana pao u jednome ugostiteljskom objektu i „zaradio“ napuknuće ključne kosti. Slučajnost ili ne, danas susretoh liječnika Doma zdravlja u Tomislavgradu, dr. Tabaka koji potvrdi Dininu ozljedu.
– Rame je imobilizirano i Dino će biti dobro za desetak dana. Ali, očito je da mu treba briga i pomoć, kazuje liječnik.
A kad me već pozvao da obiđem njegove zidine, red je se odazvati, sada pogotovo.
Iskreno, pomalo i dvojim poći sama pa školarcu objašnjavam u kakav posjet idem. Iako više sebično, mislim da bi “terenska škola” ipak mogla imati utjecaja na njega. Pristaje, a meni već biva lakše. No, ne zadugo.
Dinina kuća je u gradu i za nekoliko minuta vožnje već smo stigli. Čeka nas na jednome raskrižju, a sastanak smo dogovorili na Facebooku. Dino nema telefon ili mobitel, ali ima teblet koji mu je posudio prijatelj Ante pa mu služi za komunikaciju.
– Evo, to je kuća u kojoj živim, govori „domaćin“ i pruža ruku.
Već na ulazu zapahnjuje nesnošljivi smrad. Svjestan je toga Dino pa upozorava da dijete ostane ispred kuće. Doduše, znatiželjnik je ipak povirio u unutrašnjost Dininog „doma“, ali isto tako ga brzo i napustio.
Riječima ne mogu opisati viđeno, skenirala sam to na brzinu i pohranila u kratkoročnu memoriju. Odzvanjaju tek Dinine riječi kako se nije snašao nakon što su mu oba roditelja umrla, opijao se, ali kako nije loš čovjek i kako želi okrenuti novu stranicu u svome životu. Govori da ne treba novac, ali vapi za pristojnim sobičkom jer tu gdje je niti ima gdje jesti niti leći, okupati se… Kaže i da je ostao bez električne energije te da duguje oko četiri tisuće KM elektri. Priznaje da je to mogao pomalo i plaćati, ali je vjerovao da nema tu obvezu jer je socijalni slučaj. K tomu ima i 90 postotini invaliditet.
– Pomoć u hrani dobivam od Merhameta i Kapi ljubavi, a mjesečno primam do 300 KM pomoći i invalidnine. Toni Šteko mi u Prodexu plaća jedan obrok dnevno, Matijas Đikić za blagdane donese jelo i ponekad dadne novac. Imaš li cigaru? – tiho prekida Dino dok razgovor nastavljamo u kafiću, inače to je bilo neizvedivo u njegovoj kući. Točnije, kuća je u sestrinom vlasništvu koja s obitelji živi u Livnu.
– Nisam lopov, mrzim nasilje prema bilo komu. Malo sam i radio na istovaru plinskih boca, ali rekli su mi da sam „malo nejak“. Ne mogu baš ni stisnuti šaku – nastavlja gotovo istim tihim glasovom. Nisam mislio da ću preživjeti prošlu zimu, a neki su se i “kladili” da neću.
Ipak, preživio je.
Kazuje da mu je prijatelj kupio ribički štap pa zajedno odu u Kovače gdje love na Šujici.
– Tek sam početnik i nisam još ulovio ni jednu ribu – uz blagi osmijeh iskreno na upit odgovara Dino.
Hoće li Dino naučiti „pecati“ i imati novi, dostojanestveniji dom? Hoće li imati novu priliku i znati ju iskoristiti – uistinu ne znam. Zaslužuje li drugu priliku? Da, kao i svatko.
Svjesno, iako bi možda netko mogao reće i neprofesionalno, do pisanja ovog teksta nisam kontaktirala ni socijalnu službu, ni elektro poduzeće, ni humanitarne udruge, a ni mišljenje Dininih prvih susjeda nisam tražila. To nisam učinila iz razloga što smatram da se u ovom slučaju ne treba čekati ni jedne jedine minute. Kaže se da je svatko kovač svoje sreće, Dino očito dosad nije umio biti dobar kovač, ali spreman je učiti, a učenik treba učitelja. To smo svi mi.
Na koncu zamolio je da ne objavljujem fotografiju njegove „kade“ i „kupaonice“. Nakon toga uspjela sam tek reći da ću u članak uvrstiti poveznicu na njegov Facebook profil kako bi mu se mogli javiti svi oni koji mu mogu i žele pomoći. Bez te želje, ovi retci ostaju samo mrtvo slovo na papiru.
Zora Stanić/Tomislavicity
