Jutro tek što je svanulo, a mi nakon 1,5 sat vožnje stojimo na mjestu gdje se skoro dodiruju Čvrsnica i Prenj, jer jedino što ih dijeli jeste rijeka Neretva u svom dubokom kanjonu. Tu krećemo uz Neretvinu desnu pritoku „Divu Grabovicu“, koja je u središtu Čvrsnice izdubila gotovo 2 kilometra dubok kanjon. Ubrzo dolazimo do istoimenog sela „Diva Grabovica“, a mir, tišina, i jutarnja magla, kao da nas žele podsjetiti na nedavnu zlokobnu prošlost ovog sela, koje je u jednoj noći ostalo bez svojih stanovnika u strašnom neljudskom zločinu.
Iz sela brzo napredujemo po šumovitoj uzbrdici, sjevernom stranom kanjona i brzo se rješavamo magle koja ostaje ispod nas, te dolazimo do vidikovca „Žljeb“, gdje smo malo odmorili noge i uživali u prekrasnom pogledu na duboki i široki kanjon Dive Grabovice, kao i na visoke stijene i vrhove koji ga okružuju. Nastavljamo dalje neumoljivom uzbrdicom, koje nam ne da nimalo odmora. Ipak sreća je da uz stazu na nekoliko mjesta ima pitke vode, koja nam omogućava pravo planinsko osvježenje. Popevši se na 1300 metara dolazimo na „Tise“ i tu, pored drvene kuće u šumi, pravimo veći odmor, da bi nešto pojeli i skupili snagu za uspon po „Strmenici“ sve do Hajdučkih vrata, koja vidimo gore iznad naših glava na 2000 metara.
Odavde, uspon se činio zastrašujućim, a takav je i bio. Umirali smo od napora na toj nepreglednoj strmini, po kojoj staza vodi cik-cak, a jedino kad bi zastali i okrenuli se, u život nas je vraćao veličanstven pogled na kanjon, djelić Neretve koji se još vidi, i selo koje je ostalo duboko ispod nas, na svega 270 metara, odakle smo i krenuli hodati. Izdržali smo i tu „Strmenicu“ , a onda se ukazaše Hajdučka vrata, što je prouzročilo slavlje naše deveteročlane ekipe u kojoj je bilo i dvoje djece, koja su se bez imalo kolebanja odlučila krenuti s nama na ovaj najteži uspon u našim krajevima, jer valjalo je svladati oko 1800 metara visinske razlike za 6 sati iscrpljujućeg hoda. Nakon zasluženog odmora i ručka, krećemo na put od još 3 sata hoda do Vitlenice, gdje su je čekao prijevoz do planinarskog doma u Masnoj Luci, u kojem su nas kolege dočekale sa upaljenom vatrom i večerom. Moram priznati da mi je ovo bila jedna od najtežih tura, ali koja je zauzvrat ponudila nezaboravan doživljaj u istinskoj ljepoti jesenskih planinskih pejzaža.
Mnoštvo predivnih fotografija možete pogledati na linku OVDJE
hpd-plocno.com
