Vran planina, osim po legendi o Mijatu Tomiću i Divi Grabovčevoj, javnosti je poznata i po stvarnim pričama i događajima onih koji su, noseći duhan na leđima iz Hercegovine u Bosnu, pokušavali nešto zaraditi za svoju obitelj. U to vrijeme vladala je represija jugoslavenske milicije i prodaja duhana na taj način bila je teški grijeh. Glavni putovi (točnije rečeno staze) iz Hercegovine prema Bosni, tada su vodili preko Vran planine. Osim milicije, opasnosti su bile brojne, od nevremena do snježnih oluja u kojima se vrlo lako stradavalo.
Prešavši Vran planinu, moralo se odlučiti kojim putom ići, jer izravno spuštanje prema rijeci Rami preko Orašca, zbog čestih kontrola, patrola, ali i izdaja bilo je više nego rizično. Obilazilo se preko Proslapske planine, pa preko Zahuma i dalje za Bosnu, ili se birao pravac koji je preko Gračanice i kanjona Volujak, također vodio brema Bosni.U znak sjećanja na te ljude, kojih je svake godine sve manje, jučer je na Kedžari, već devetu godinu za redom služena sv. Misa za sve poginule duvandžije, kao i za sve one koji su poginuli čuvajući stada, braneći dom.
S ciljem da na neki način sačuvamo sjećanje na te ljude, jučer smo na Kedžari napravili kratku priču s Jozom Pavkovićem iz Rakitna.
„Nisam znao ništa, a morao sam znati sve“ kaže nam Jozo, koji je s dvanaest godina započeo nositi duhan da bi zaradio za sebe i svoju obitelj koru kruha. Oca ne pamti, a majka mu je s 23 godine ostala udovica. Kad mu je bilo 12 godina nije imao ni opanaka, bosonog je išao 12 dana u Bosnu da bi prodao dvanaest kilograma duhana.
Poslušajte njegovu priču:
Blidinje.NET/rama-prozor.info
