Na padinama legendarne planine Vrana, poput Dive Grabovčeve, zaklana je 21. lipnja 1950. još jedna Diva, diva Radoslava-Slava Ereš, kći Andrijina, rođena 8. kolovoza 1931. u Omrčenici, na području župe Kongore.
Obitelj Mije Ereša, djeda Radoslave-Slave, iz Radišića kod Ljubuškoga, imala je, kao i mnoge hercegovačke obitelji, svoj posjed na padinama Vrana. Taj posjed služio je Mijinoj obitelji uglavnom za sezonsku ispašu blaga. Pojedini članovi obitelji, pretežno mlađi, boravili bi preko čitave godine na tome planinskom posjedu. Štoviše, Radoslava se je i rodila i odgojila na njemu. Njezin prvi pogled pao je na uznositi, tajanstveni, pučki opjevani Vran. Ona je i prvi udah zraka uzela s Vrana, zraka kojim je on obgrljen. U odrastanju, gledajući u njegovu uznositost, postala je i ona postojana i uznosita poput njega. Njegovi krajolici postali su joj, takorekuć, sastavni dio života. Po tim krajolicima, svakodnevno je napasala svoje stado, te im bila u zagrljaju. Pastirajući po njima, nije nikad ni pomišljala na bilo kakvu nesigurnost i opasnost.
No, 21. lipnja 1950. osvanuo je bistar, vedar i sunčan prvi proljetni dan. Kao i obično, Radoslava i njezina susjeda i kolegica Kata Brkić pok. Mate, iz Grljevića kod Ljubuškoga, pustile su svoja stada ovaca iz ovčarnika na Omrčenici na pašu, ne sluteći nikakvo zlo. Djevojke su svoja stada usmjerile od Omrčenice na gornju stranu Vrana, prema Podiću. Prateći svoja stada po bujnim pasištima kojima obiluje Vran i okolna područja, djevojke su stigle na Podić. Stada što zbog zasićenosti, što zbog vrućine, lijeno puze i zbijaju se u plandišta. Budne pastirice ne puštaju ih s očiju zbog opasnosti od vučljivosti, koja je na tim područjima, itekako, poznata.
Djevojke su u tijeku vreloga dana ostale bez vode za piće. Znale su da kod tamošnje lugarnice postoji čatrnja. Zato je Radoslava otišla s Podića s tikvicom u ruci do čatrnje, da se napije vode i da donese za Katu. Prošlo je dosta vremena, Radoslava se nije vraćala. To je Katu zabrinulo.
Videći da je uzalud dalje iščekivanje, Kata je ostavila stada i sa slučajnim prolaznicima je otišla do čatrnje, vidjeti što je s Radoslavom. Pri dolasku do čatrnje, ugledali su iznenađujući stravičan prizor. Radoslava je kraj čatrnje ležala zaklana, sva u krvi, bez obuće na nogama, gola, iznakažena, okolno je grmlje bilo poštrapano njezinom krvlju, oko nje utabanana površina bujne trave površine otprilike jednoga guvna.
Sigurno je krvnik ili više njih, iz obližnje šume, promatrao Katu, kako s pridruženim joj prolaznicima gleda taj stravičan prizor. Pomalo je zagonetno, s obzirom na to da je riječ o planini, otkud su se baš u to vrijeme pojavili slučajni prolaznici, koji su slijedili Katu u odlasku do čatrnje da vidi što je s Radoslavom. Da su bar navedena imena tih prolaznika, možda bi se moglo nešto više saznati o zločinu i njegovim počiniteljima.
O Radoslavinoj stravičnoj smrti brzo se pročulo po župi Kongora i po okolnim područjima. Taj krvavi zločin potresao je ne samo obitelj i rodbinu, nego sveukupno pučanstvo duvanjskoga kraja i šire. Kroz povijest duvanjskoga kraja, tamošnje je pučanstvo uvijek gledalo, pogotovo u najvećim opasnostima, slobodna skloništa po tajnovitim bogazima, kojima legendarni Vran obiluje. Svaki se tuđin do tih tajnovitih bogaza teško odlučivao krenuti. Zato se u mnogima od njih sklanjao harambaša Mijat Tomić i drugi hrvatski junaci koji su se borili protiv tuđina. Neki su od tih bogaza prozvani pećinama, pećinama Mijata Tomića.
Krvnici Dive Radoslave Ereševe zakrvavili su njezinom nevinom krvlju legendarni Vran, pa mu time narušili obdarenu moć tajanstvenoga spokojstva, spokojstva u kojemu su ljudi u nevolji vidjeli i nalazili spas, a pastirice i pastiri po njegovim travnatim padinama napasali svoja stada, čuvajući ih od kojekakvih divljih grabežljivaca, ne pomišljajući ni na kakvu opasnost, sve do umorstva Radoslave Ereševe. Njezini krvnici sa svojim jugooznašenjem, Vran su pretvorili u krvavo vrebalište za nemoćne i nedužne šrtve, a to su pastirice i pastiri svojih stada.
Radoslavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina umorstva, na sličan je način ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat, Radoslavin stric Lovre. Očito je da je Radoslavina obitelj nekomu smetala. Pokojnoga Andriju, Mijina sina, rođenoga 1. veljače 1899. u Radišićima kod Ljubuškoga, Radoslavina oca, četnici su odveli kao civila s Omrčenice, s posjeda, 6. listopada 1942., kao tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do Kamena Mijatova na Vranu i tu ga ubili. Seljani su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Pokopali su ga na groblju Lugavi na Trebiševu.
Radoslavina strica, Andrijina brata Lovru, rođenoga 8. siječnja 1913. u Radišićima, naoružana horda pod partizanskim znakovljem odvela je od kuće s Omrčenice i ubila 26. lipnja 1944. u Lugavi. Nakon 40 dana od njegova odvođenja od kuće nađen je mrtav, odsječene glave. Seljani su ga pokopali u groblju Lugavi, na Trebiševu.
Svi ovi zločini, uključujući i megazločin počinjen nad fra Stjepanom Naletilićem, kongorskim župnikom, odvedenim iz župnoga stana iz Kongore 19./20. svibnja 1942., mučenim i umorenim najstravičnijom smrti, 25. svibnja 1942. kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj visoravni, činjeni su naumljeno, žrtve su mučene i usmrćivane na skoro isti način, lokaliteti mučenja i ubijanja žrtava bili su nenaseljeni i usamljeni, bez svjedoka; žrtve su mučene i ubijane na istom području, naslonjenom na kongorski kraj ili unutar njega, zločini su počinjeni unutar osam godina. Zacijelo, sve ovo ukazuje da je te zločine počinio isti zločinac, odnosno isti zločinci, koji su dobro poznavali sve mjesne prilike, pa dakako, i kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića i obitelji Andrije i Lovre Ereša.
Iz ovoga svega stječe se dojam, da tako teške zločine nisu mogli počiniti Hrvati nad Hrvatima, što upućuje na zaključak da su ih počinili četnici iz područnih srpskih(«hrišćanskih») naselja: Vukovskoga, Ravnoga i Rašćana. Dakle, te zločine nije nitko drugi počinio, niti ih je mogao počiniti, nego družina Mome Šešuma, iz Vukovskoga, ozloglašenoga jugooznaša. Upravo on sa svojom družinom haračio je na područjima na kojima su ti zločini počinjeni.
Radoslava-Slava, kao devetnaestogodišnjakinja, živjela je dostojanstveno i časno sve do posljednjega daha svoga života. Krvničkoj pohoti pružala je viteški otpor do posljednjeg izdisaja. To se najbolje vidjelo po tragovima na mjestu zločina. Tu se upravo vidjelo kakav se okršaj vodio po utabananoj travi.
Ona je zaista mučenički umorena samo zato što je pripadala katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu – što je bila katolkinja i Hrvatica. Radoslava-Slava Ereš je hrvatska mučenica. Ona je druga “Diva Grabovčeva”. Diva Grabovčeva je hrvatska žrtva pohotnoga poturčenog silnika, Diva Radoslava-Slava Ereševa je hrvatska žrtva četničkih krvnika – jednoga ili njih više! Obje su umorene mučeničkom smrću, kao pastirice kod svojih stada, na padinama legendarnoga Vrana.
Mjesto zločina Dive Radoslave-Slave Ereševe ne smije ostati neobilježeno. To mjesto natopljeno nevinom hrvatskom krvlju, treba obilježiti na dostojanstven način, da postane mjesto pohoda, molitve i poklona s usklikom: “Navik on živi – ki zgine pošteno”.
Izvor: Josip Jozo Suton/mandino-selo.com
Blidinje.NET
