Dugo vremena se ribe smatralo bezosjećajnim i doslovce glupim bićima bez mozga. Ali nova znanstvena saznanja upućuju na to da i ribe imaju “nešto u glavi” i da neke od njih čak dobro pamte. Najpoznatiji i možda najrašireniji mit o ribama je da te životinje imaju pamćenje od samo tri sekunde. No, taj mit je pogrešan. Znanstvenici su tako došli do saznanja da se zlatne ribice mogu sjećati događaja i do pet mjeseci unazad. Neke druge vrste poput šarana čak i duže. Oni, naime, određeni mamac izbjegavaju i do tri godine nakon što su jednom nasjeli na njega. Znanstvenici tek sad počinju shvaćati koliko su ribe u stvari inteligentne i društvene.
Ribama bi stoga dobro došla jedna prava PR-kampanja, jer će im biti teško riješiti se imidža o glupavim životinjama. Jonathan Balcombe, znanstvenik koji se bavi istraživanjem ponašanja životinja, posvetio se ispravljanju tog lošeg imidža riba. “Ribe ne dobivaju toliko suosjećanja od nas kao druge životinje”, kaže Balcombe u razgovoru za Deutsche Welle. Razlog: “Ne možemo ih vidjeti, ne dijelimo s njima isti svijet. A nisu ni dio našeg života – osim ako ne dospiju na naš tanjur.”
U njegovoj knjizi “What a Fish Knows” (Što riba zna) on opovrgava mitove o ribama i otkriva što sve znaju, kako to rade i zašto. Znanstvene studije su pokazale da ribe mogu prepoznati jedne druge. One mogu čak naučiti identificirajti ljudska lica. Mnoge vrste riba su vrlo društvene. Žive u skupinama, idu zajedno u lov i čuvaju jedne drugima leđa u opasnim područjima.
Da, još i ovo: ribe osjećaju bol – kako tjelesnu, tako i psihičku. Ukoliko ih se stavi u jednu posudu u kojoj se nalazi samo nekoliko centimetara vode, njihova razina kortizola nakon pola sata već pokazuje da doživljavaju stres – što nije ni čudo. Osim toga, ribe znaju i kako si ublažiti bolove. Znanstvenici su na jednom mjestu u moru koje ribe inače izbjegavaju ubacili sredstva protiv bolova. Odjednom su na to mjesto doplivale mnoge ribe.
To su nevjerojatni rezultati, kaže Balcombe. Ali i osporavani. Balcombe za to ima sljedeće objašnjenje: “Ne želimo priznati da ribe osjećaju bol. Jer, ako zanmo da pate, onda bismo morali dovesti u pitanje pecanje”, argumentira on. “To nam se ne mora sviđati, ali se moramo pomiriti s novim saznanjima.”
Douglas Waley je jedan od onih koji su već uvidjeli da ribe puno više znaju i umiju nego što se mislilo. Waley radi u organizaciji za zaštitu životinja Eurogroup for Animals. On je, pojednostavljeno rečeno, lobist za ribe. A takav jedan je prijeko potreban, kaže Waley za DW. “Više bilijuna riba se svake godine ulovi ili uzgoji na ribljim farmama. No, skoro nikoga nije briga kako im je.”
Ranih 2000-ih je na razini Europske unije doneseno niz regulativa za zaštitu životinja, ali ribe se u njima ne spominju. Tada se još nije znalo o ribama toliko koliko se zna danas.
Točno je propisano kako se krave, svinje, kokoši i druge životinje koje jedemo smiju zaklati. Za riblju industriju te odredbe ne važe. Ribe se često love u velikim mrežama te ih se satima vuče preko mora, prije nego ih se istovari na brodu pri čemu se one uguše. Sada, kad se zna da ribe osjećaju bol, ta metoda slovi kao okrutna, govore mnogi stručnjaci. Lobisti za ribe poput Waleya se stoga zalažu za međunarodne propise. “Ribe bi se trebalo brzo hvatati pomoću ribljeg mamca i odmah ih se uspavati i usmrtiti”, kaže on. Za hobi-ribolovce u Njemačkoj to već važi.
No, moglo bi proći još puno godina prije nego što se međunarodni zakoni usklade po tom pitanju. Kako brzo će to ići ovisi i o tome koliko snažno stanovništvo to želi. Do sada je javna potpora za ovu stvar bila mala. Ljudima je jednostavno teško identificirati se s tim “ljuskastim” životinjama, smatra Waley: “Ribe nemaju krzno, one nisu mekane. A zbog toga što žive u vodi, možemo ih posjetiti samo kratko i vrlo rijetko.”
Taj lobist za ribe smatra kako su ribe u svakom slučaju zaslužile našu ljubav i pozornost – kao sve ostale životinje.
Izvor: croenergo.eu
