Ovo je čahura koju smo pronašli 2020. ispred spomen obilježja na Stipića livadi, odmah nakon završetka polaganja vijenaca i paljenja svijeća, prije samoga početka svete mise zadušnice za nevino pobijene pripadnike Hrvatskoga vijeća obrane i civila.
Čim smo je uzeli u ruke, podigli sa zemlje krvlju natopljene toga tragičnoga 28. srpnja 1993. kroz glavu nam je prostrujila misao: Bože, je li, možda, upravo zrnom iz ove čahure prekinut nečiji život? Život nečijega oca, sina, brata, strica, nečije majke, sestre, kćeri, bake… Osoba koje nismo poznavali ali čija imena čitamo i fotografije gledamo na mjestima stradanja.
I gledali smo jele koje okružuju ove prekrasno mjesto obilježeno krvlju mučeničkom, jedine svjedoke stradanja ovih nevinih ljudi. I zamišljali kako bi bilo da mogu progovoriti i kazati nam što su vidjele toga 28 dana srpnja mjeseca krvave 1993. I ježili smo se od same pomisli na zadnje trenutke rano prekinutih života, do tada punih planova, ježili se od pomisli na krikove koji su se prolamali ovim mjestom dok su molili za milost a krvnici bestijalno iživljavali i ismijavali nad ovim ljudima. Bože, oprosti im, ali znali su što čine…
Nikad to nećemo saznati ali nikada ne trebamo zaboraviti što se dogodilo toga dana ovdje, ali i na drugim stratištima. Oprostiti svakako trebamo, to nas uči vjera ali i redovito trebamo dolaziti na ovo i ovakva mjesta i moliti za duše nevino pobijenih hrvatskih mučenika. Jer, ako zaboravimo, bit ćemo gori od onih koji su ih pogubili na najkrvoločniji način. Nećemo nikada zaboraviti, jer tek tada bi mržnja uspjela u svojoj destruktivnoj nakani. Bez obzira na protok vremena od 32 godine hrvatski narod Herceg-Bosne nije zaboravio svoje mučenike Stipića livade, Pomena, Bugojna i svih drugih mjesta mučeničke smrti. Nije i ne smije. Jer, tko zaboravlja prošlost, nema budućnosti.
Blidinje.NET/mandino-selo.com
