Iz monografije “Fratar i planina”
Davno je shvatio, kako je sasvim jasno iz njegova šarolikog životnog mozaika, da kao svećenik i fratar, ali i kao čovjek, može uraditi mnogo više od onoga što je vezano isključivo za vjeru ili crkvu. Tako je, primjerice, motivirao lovce tadašnjih slobodnih dijelova Herceg-Bosne da utemelje prvi put u povijesti Lovački savez HZHB (20. 10. 1992. na Širokom Brijegu). Iz lovačkog je društva pak, iz puke zabave, potekao još jedan fra Petrov značajan hobi: streljaštvo. Prvotno gađanje kapa, čahura i kovanica pretvorilo se u mnogo ozbiljniju priču: osim što su lijepo uredili i osposobili streljanu, fra Petar i njegovi prijatelji položili su određene ispite kako bi mogli sudjelovati na republičkim natjecanjima. S osmijehom priznaje da je u gađanju glinenih golubova bilo mnogo vještijih od njega, ali pamti to kao hobi koji mu je donio mnogo radosti i zabave.
Fra Petar, neumorni pastir svoga naroda, kojemu dugujemo nekoliko najznačajnijih sakralnih objekata, i istodobno strastveni lovac i kinolog, osnivač i predsjednik nekoliko najznačajnijih saveza iz te branše već samo po sebi zvuči kao jedinstven slučaj u svijetu. Pridoda li se tome i vrlo ozbiljno bavljenje pčelarstvom, streljaštvom, planinarenjem, postaje jasno da pridodati fra Petru baš takvu titulu ne bi bilo nimalo pretjerano. Brojni hobiji, koje, doduše, nikada nije razumijevao isključivo rekreativno, bili su mu, kako pojašnjava, svojevrsna zamjena za godišnji odmor. Nisam baš po prirodi neki nemirni duh, ali sam naprosto htio zagaziti u područja koja bi me rasteretila od vrlo ozbiljnih zadataka i poslova. Tako je luksuz klasično shvaćanog godišnjeg odmora najprije zamijenio streljaštvom na glinene golubove, a zatim i pčelarenjem. Možda je upravo u svijetu pčela vidio savršenstvo Božjega stvaranja, možda ga je upravo to navelo da, kako se prisjeća, po cijele dane gleda kako rade i kako stvaraju, da razgovara s njima. Aktivnost je to za kojom i danas žali, a koja je bila prekinuta zbog jednog nesretnog događaja za kojega vjeruje da možda i nije bio slučajan: Ja i moj sestrić Bruno Pinjuh odvezli smo svoje pčelinjake u Glamoč na pašu vriska. Moj je pčelinjak tada bio narastao na 45 ulišta i meni je to bilo dovoljno. U Glamoču smo dali čovjeku sredstva za dimljenje i štapiće protiv nametnika. Ispostavilo se, međutim, da je tzv. lijek bio teška podvala: umjesto meda, dočekao nas je teški pomor. Uš varoa uništila je preko 160 naših ulišta. Međutim, jedan je njegov hobi prerastao u dugotrajnu ljubav, postao izrazito važnim dijelom njegove stručne biografije te urodio plodovima kojima je spašen važan dio bosanskohercegovačke i hrvatske tradicije.
Kinologija je spletom više okolnosti ugazila na moj životni put, tako fra Petar započinje priču o nečemu što je od dječje ljubavi preko hobija postala profesija. Želja za usavršavanjem na području kinologije zapravo je proistekla iz dviju njegovih strasti: pasa i lova. Odlučan da se svemu što radi u potpunosti i na ispravan način posveti, čim je dobio prvu lovačku pušku znao je da mora imati i dobroga psa kojega je bio spreman obučiti za lov. U Ljutom Docu dobiva svog prvog psa, kao dar od Bože i Drage Ćorića: bila je to ženka istarskog kratkodlakog goniča koju je vrlo rano počeo obučavati da slijedi trag zeca i lisice. Fra Petar se šali kako je u školi njegova lovačka suputnica bila mnogo uspješnija od njega: Učila je brže od mene, tvrdi, ali i napominje da je upravo to bila prva stepenica njegova hobija i struke. S novom župom došao je i novi pas, jugoslavenski trobojni gonič, a nakon toga i ptičar Džek, engleski poenter. Kako je Kočerin bio bogat jarebicama kamenjarkama, a Džek izuzetan lovački pas, postao je neizostavno društvo fra Petru u hvatanju plijena kojega je, prisjeća se fra Petar, njihova kuharica pretvarala u ukusan rižoto. No, za zahtjevniji plijen poput kuna bjelica i lisica, postalo je jasno fra Petru, trebat će mu i šire društvo. Nekada sam imao i po desetak pasa, pripovijeda, a posebno ističe bavarsku krvosljednicu, međunarodno nagrađenog psa kojega je sjajno istrenirao, a kojega je poslije poklonio šumariji “Bjelašnica.”
Zaljubivši se u kinologiju koja mu, shvatio je, nije više mogla biti samo hobi nego i struka, fra Petar je odlučio obrazovati se i uvježbavati za kinološkoga suca. No tako zahtjevan proces iziskivao je mnogo vremena, a vrijeme je upravo ono s čim se fra Petar, u šarolikosti svojih hobija i afiniteta te ponajprije u svojoj žarkoj želji za aktivnim pastoralnim djelovanjem, najviše borio. Osamdesetih godina započela je izgradnja kuće u Masnoj Luci, a tada, kako tvrdi, više nije bilo vremena ni za spavanje: Nekada sam, u neprilikama vlastitoga rada, uspijevao samo nakratko odmoriti u svome automobilu.
No, i u spletu okolnosti koje su kinologiju iznijele na njegov životni put fra Petar vidi Božje prste. Upravo zato svoju želju za stručnim usavršavanjem počinje doživljavati kao obvezu: kroz društva i utemeljenja saveza, od komisija ispita za kinološke suce do suca. Fra Petar se neumorno zalagao za osnivanje kinološkoga saveza Herceg-Bosne, što se na koncu i dogodilo, i to u Vitezu 10. 2. 1996., a iz tog su Saveza potekla i prva tri all-round kinološka suca: osim fra Petra, bili su tu i Ante Kozina i Jakov Marunica. A unatoč protivljenjima i odupiranjima, uspio je osnovati i biti predsjednikom krovne kinološke državne organizacije. Vjeruje da je borba za osnivanje imala pozitivan ishod upravo zato što je on tih godina bio autoritet u bosanskohercegovačkoj i jugoslavenskoj kinologiji: tako su mu se, unatoč određenim neslaganjima i različitim razmišljanjima, u naporima ustanovljenja ove organizacije pridružili i Refet Hadžić, ispred bošnjačkog te Nebojša Švraka, u ime srpskoga kinološkoga saveza. Ova je činjenica utoliko važnija ako znamo da je ovo do tada bio prvi savez s punom jednakopravnošću sva tri konstitutivna naroda. Možda, čak i do danas, jedini, ističe fra Petar. Surađivali su mnogo i s Hrvatskim kinološkim savezom, s predsjednicima Markom Medarom i Damirom Skokom, uz pomoć kojih se Unija kinoloških saveza BiH pridružila Međunarodnoj kinološkoj federaciji.
Iz toga se izazovnog razdoblja osobito sjeća članka dr. Stjepana Romića, objavljenom u časopisu Moj pas. Radilo se o prijevodu latinskoga zapisa o nekom psu iz kronike Bosanske katoličke crkve 1067. godine, a opisano je kako su u Hercegovini ovce na paši uvijek bile pod budnim nadzorom osobite vrste psa, zaštitnika krda od vukova i lisica. Upravo je tu istu vrstu fra Petar viđao na susretima/natjecanjima u Duvnu, Kupresu, Glamoču, Livnu, Jajcu, te općenito po bosanskim selima. Tako je u fra Petru proradila odluka da sačuva našeg autohtonog tornjaka, osobito saznavši da su baštornjaci, napušteni i klasificirani kao “psi lutalice”, a nakon odluke da šarplaninac mora postati službeni jugoslavenski pas čuvar, po naredbi trebali biti ubijeni.
Zaštita, revitalizacija, standardizacija — to je bio dio Petrovog spasonosnog plana za psa kojega je smatrao baštinom svoga naroda i svoje Crkve. S obzirom da u jugoslavenskom kinološkom savezu nije našao razumijevanje, a ni u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Njihova se misija činila nemogućom: kako pronaći makar i jednoga psa koji se po svim elementima uklapa u sliku psa opisanu u kronici iz 11. stoljeća? Godinu dana je trajalo stjecanje znanja o toj pasmini i motiviranje i drugih kinologa da se uključe u zaštitu te “nove” pasmine, a fra Petar i Ante za to su vrijeme objavljivali i tematske članke u tisku, osobito u Malim novinama, te stupili u kontakt i s grupom kinologa u Hrvatskoj koji su imali isti cilj. Namnožila se veća količina, brojem i primjercima, za koje smo znali da će biti genetski materijal za onu vrstu psa koja je opisana u 11. stoljeću, a koja je prije bila vrlo zastupljena u životu hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, pojašnjava fra Petar, dodajući da je nakon intenzivne preokupacije lovačkim psima i tornjacima, bio potpuno siguran da mora stručno napredovati u kinologiji. Dosljedan u svemu što započne i uspješan u svemu čega se dotakne, tako je i u ovoj epizodi fra Petru bilo potrebno samo nekoliko godina da od ljubitelja pasa preko prvog položenog stručnog kinološkog ispita u Sarajevu 1974. godine dođe do zvanja all-round suca, odnosno suca koji ima sve ispite i sve certifikate za ocjenjivanje pasa svih pasmina na svijetu. Tu, naravno, nije stao: uključio se i u drugi dio kinološke struke, vezane za rad pasa, te stekao naobrazbu za ocjenjivanje rada svih vrsta lovačkih pasa na svijetu.
Priča o zaštiti tornjaka upravo zahvaljujući fra Petrovoj upornosti ima sretan kraj: ova je pasmina u Leipzigu 7. studenog 2017. godine, na skupštini Međunarodne kinološke federacije, prihvaćena kao nova autohtona pasmina pod imenom bosanskohercegovačko-hrvatski ovčarski pas tornjak. Iako su ga zdravstveni problemi spriječili da nazoči ovome povijesnom događaju, fra Petar ističe svoju sreću i ponos što je, uz pomoć nekoliko svojih kolega iz struke, i to u neočekivano brzome roku, pasmini koja je trebala biti istrijebljena i u potpunosti nestati, dao priliku za novi život.
Daljnju brigu o ovim snažnim i pametnim psima, nekadašnjim čuvarima hercegovačkih goveda i ovaca, a danas popularnima podjednako u Europi, Americi i Kanadi, prepustio je mlađim kolegama, uvjeren da više nema nikakve opasnosti od nestanka i istrijebljenja. U Masnoj Luci, međutim, i danas je s njim jedan tornjak, pas Šaro, koji je, slobodno se može reći, simbol prkosne borbe koju je sam fra Petar vodio u zaštiti onoga što pripada povijesti i tradiciji njegova naroda. Djeca koja dođu u Masnu Luku najprije idu psu, a on svima pruži šapu na pozdrav i svakome se da pomilovati, s osmijehom hvali svoga tornjaka. Međutim, istovjetno s ulaskom tornjaka u obitelj pasa cijeloga svijeta, na spomenuti povijesni dan u Leipzigu, fra Petar se povukao iz kinološkoga svijeta. Veseli, umiljati tornjak u Masnoj Luci ostaje, stoga, i simbolom fra Petrove povezanosti s kinologijom i podsjetnik na gotovo nevjerojatne uspjehe koje je postigao na ovome polju.
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sunčana počivališta
Pruža
Ruke…
(“Sunčani Hristos”, M. Dizdar)
Gradnja šest crkava, obnova desetak grobalja i kapelica te drugih sakralnih objekata, crkva u Kočerinu i Masnoj Luci te obnova cijelog kompleksa, rekonstrukcija i sanacija samostana i crkve u Slanom, pokretanje projektne dokumentacije za samostan u Čitluku, te za rekonstrukciju i sanaciju dvije barokne zgrade u Mostaru, osnivanje lovačkih društava, kinoloških saveza, likovna kolonija, galerija, Park prirode Blidinje — samo su neke zasluge koje pune stranice bogatog životopisa ovoga franjevačkog pastira, onog istog sitnog, mršavog nedozrelog dječaka s početka ove priče, koji u zlatnome kukuruzištu i žitu, s dvije svoje krave na ispaši, suživljen s prirodom, snatri o svome mjestu pod suncem.
Nemilosrdna je činjenica da će mnogi za sva dobra koja je fra Petar načinio na svome putovanju od gnijezda do zvijezda čuti tek onda kada fra Petar, stihovima A. B. Šimića, prijeđe sav u zvijezde. Sudbina je to svih naših velikih umova i velikih srca. Neki su, međutim, ipak prepoznali i djelomično se odužili za sve duhovne, društvene i kulturne doprinose fra Petra: Kinološki savez HZHB dodijelio mu je priznanicu doživotnog počasnog predsjednika, kao i kinološki savez na državnoj razini BiH; lovački savez na čelu s generalom Đurom Dečakom dodijelio mu je plaketu visokoga stupnja; iz Posušja dobiva zlatnu plaketu kao počasni građanin; Savez turističkih novinara Europe nagrađuje ga kao najuspješnijeg promotora turizma u Bosni i Hercegovini — štoviše, takva je priznanja primio nekoliko puta; dr. Dragan Čović dodjeljuje mu visoko priznanje kao zaslužnome članu države BiH… To je ono čega se fra Petar sjetio nabrojiti, a sve ostalo će se, nada se, jednoga dana prikupiti i izložiti. Sva su mu ta priznanja draga i na svakome je zahvalan, ali u temelju svakog uspjeha, svake ostvarene ideje i sna vidi samo jedno — svoj franjevački habit. Sva bi moja odličja trebalo ovjesiti na habit, tvrdi. Mogao sam se naći na stotine drugih životnih puteva i okolnosti pa učiniti ništa ili malo. Ali ja sam se našao stjecajem životnih okolnosti u franjevačkome redu, u hercegovačkoj provinciji i to me nadahnulo da činim sve ono što sam činio i kako sam djelovao.
Fra Petar Krasić zadovoljan je do sada učinjenim, osobito jer je svjestan da nikada nije propuštao priliku da usmjeri svoj narod u pravcu zajedništva i bolje budućnosti, da djeluje za boljitak hrvatskog, katoličkog, kršćanskog korpusa. Iako pritisnut godinama i bolešću, i dalje je vođen idejom da se neke stvari u povijesti mogu samo jednom učiniti: na svakome koraku promišlja što se još može učiniti, promijeniti, stvoriti, zaštititi, poboljšati. Znam da će se sve to brzo i lako zaboraviti kad legnem među daske. Neće, ipak, sve umrijeti sa mnom.
Umiren snagom Božjeg blagoslova kojim je dobio priliku da ostavi traga na ovome svijetu, susretu sa Svevišnjim se raduje, ali i pomalo strepi, uvjeren da je ostavio još mnogo toga neučinjenim ili nedovršenim. No, samo jedan pogled na Planinu dovoljan je da posvjedoči s kojom je ozbiljnošću, s kolikom snagom i s kakvom strastvenom puninom fra Petar Krasić nosio svoj franjevački habit.