Nezapamćen ulov cipala bilježi se zadnjih dana na Pelješcu, a umjesto da ih u kriznim vremenima vrtoglavo unovče, ribari ih dijele.
Da, zaista ih dijele! Potpuno besplatno. I još ih razvoze po kućama trošeći vlastito gorivo, kupujući kese, maske, zaštitne rukavice i što li sve već treba da se obiđu otočni zaseoci uz poštivanje epidemioloških preporuka.
Pave Andričević i Anto Poljanić imena su tih nesebičnih heroja škoja. U Pavinom se kaiću samo u petak našlo čak – 408 riba. Hvatali su ih nogama i rukama. Zamislite 408 bilo čega na tako malom prostoru.
Da saznamo kako im je ovo uopće uspjelo, okrenuli smo broj Pavinog kućnog telefona, a slušalicu je podigla njegova majka Jadranka Andričević. Kad smo objasnili zašto zovemo, jedva je dočekala da kaže: Ja san van najponosnija mati! Doživit ovakvo nešto van je uzbuđenje veliko! Ma nisan van ja ponosna na to šta je on ulovio puno cipala, nego na to šta je ribu podilio selu! Pa nosio u Trpanj, pa nosio u Orebić… – nabraja gospođa Jadranka, u kratkim pauzama između riječi hvatajući dah.
-Reka je jedan da je to mome Pavi sam Bog posla. Jer, drugi neko bi tu ribu odma unovčio. Zna Bog. Pavi i njegovom prijatelju takvo šta nije padalo na pamet. Sad kad ljudi nemaju i tribaju. Ostavio je sebi za pofrigat tek četiri komada, to je za kad bude, a sve drugo razdilio… – razgaljeno će majka.
“Sjeverna strana Pelješca. Mali kaić. Mriža obična…”
Spaja nas zatim s Pavom, svojim 52-godišnjim sinom.
-Isprva nije baš razgovorljiv: -Pričat ću o ribi, ali jedino ako mi obećate da ćete najprije nešto drugo napisat – uvjetuje odmah.
Ne grize dva puta istu ješku. Razgovarao je, kaže, s našim kolegama, ali nisu htjeli objaviti ono što je ribaru bilo puno važnije od toga da u novinama izađe kako je ulovio i podijelio ukupno oko 700 pozamašnih cipala. A dobro, kažite – zagrizemo bez razmišljanja kao kakva pirka.
Ali, obećajete li da ćete napisat baš kako san reka? – nepovjerljivo će Pelješčanin.
Ma hoćemo, kažite, hoćemo, zaista – uvjeravamo neumorno, jer ipak je priča s ciplima nesvakidašnji ulov u novinarskoj vrši.
E, ovako: Veliki trgovački lanci podigli su cijene prehrambenih proizvoda. Zaštitne maske došle su i do 16 kuna. Supermarketi zadnjih dana zarađuju bolje nego u špici turističke sezone, a dižu cijene! I to rade dok ljudi ostaju bez posla. Da se mene pita, ja bih otvorio Goli otok pa neka profiteri tucaju kamen. Iskreno se nadan da će vlasnicima tih trgovačkih lanaca radi ovog mog čina proradit savjest, a ako ne proradi, da će pročitat ovo šta san in poručio. Eto! – podvukao je Pavo.
Ma ne samo da podižu cijene, nego i daju otkaz radnicima! Baš su danas na Braču potjerali neke blagajnice… – nadovezujemo se na ribareve riječi, a on nam, sad kad smo ispunili obećanje, servira po što smo došli:
Sjeverna strana Pelješca. Mali kaić, mriža obična. Moj prijatelj Anto Poljanić, ja ga zoven kapetan, 63 su mu godine, i ja. Dva dana smo lovili. Jučer – 408 komada. Jutros – 102. U četvrtak – 80, a u sridu 90. To van je 680 cipala, ukupno.
Ajde! – iznenađeno ćemo. Kažemo da smo vidjeli fotografije ulova na kojima su i pojedinačni primjerci ogromni.
U kilu su niti dva i po cipla – veli Pavo. Izgovara to polako, kao da ni sam nije sto posto siguran događa li se ovo zapravo.
-Lani smo tuda deset puta bacali mrižu. Nismo uvatili ni pet cipala – prisnažuje ribar, kao da je znao što smo pomislili. Lokaciju gdje su lovili mještani nazivaju Malo more. Jesmo li mi to napisali “lovili”? Ispravno je – love. I sutra idu na ribe, i sutra će sve podijeliti narodu. I prekosutra, i… Dokle mreže budu pune.
“Dok ide – ide! Bacamo mriže i dilimo narodu”
A kako reagiraju sumještani kad im Pavo pokuca na vrata s kesom punom besplatne svježe ribe? Bude in stvarno drago. Prvo san po svome selu podilio, onda iša u Trpanj, onda Orebić, u dva navrata punin auton ribe s maskon na licu. Nikome u kuću nisan uša, sve san kuca na prozore, vrata i ostavlja. Evo, sad san se vratio sa zadnjon pošiljkon. Nosio san je prijatelju mome dobrome na kojeg san skroz zaboravio. Zamrza san posa, inače san vinogradar, a sad san samo oko ovoga angažiran. Bacamo mriže, dilimo narodu i molimo Boga da sve dobro ispadne – raspričano će sad naš dobri ribar.
Praprabaka mu je doživjela sto godina i osam dana i uvijek je govorila “ko podijeli, taj i pokupi”. Dobro je činit dobro, zato Pavo i je toliko ljut na trgovačke lance i ostale krizne profitere. Za kraj se vraćamo na tu neizrecivo bitnu temu:
-Ma meni van je stvarno tlak skočio kad san vidio šta rade s tin cijenama, pogotovo sad kad narod nema. U našoj županiji je i premalo respiratora, mislin da san pročita da ih je tridesetak. Znate li vi šta je to? Falit će ih previše. U Italiji je jučer tisuću ljudi umrlo. Je l’ nama to triba? Ima puno anonimnih ljudi koji pomažu, ali i puno onih koji plivaju u parama i boli ih brige. Ali ovaj virus ne pita k’o ima koliko na računu, eno i predsjednici ga dobijaju. Ne dao Bog da još netko od njega umre, ali to je neizbježno. Zato se tribamo na vrime trgnit. Odma. Ode nema “sutra ću ja možda nešto napravit – pomoć”. Nema. Sad je vrime da se zapitamo šta radimo i šta možemo napravit, da se bar malo spasimo, piše 24sata.hr
Blidinje.NET
