Izvor: HPD Prenj 1933.
Svi mi koji živimo u planinskom okruženju, smatramo normalnim da su planine oko nas i ne znače nam mnogo dok nas ljudi “sa strane” ne osvijeste koliko je to što imamo zaista posebno. Tako je i s Veležom, zimi joj gledamo snijegom pokrivene vrhove, a u proljeće i ljeto možda tek zapazimo da je promijenila boju i postala zelena. Prema njenoj čuvenoj “kapi” određujemo kakvo nas vrijeme očekuje. Iako je mnogi Mostarci i Hercegovci svaki dan gledaju, malo tko se popeo na neki od njezinih vrhova. Vjerujemo da su mnogi to poželjeli, a nekima od nas se ta želja i ispunila prošlu nedjelju.
Krećemo u koloni prema platou Podveležje, prolazeći pored najnovije atrakcije iznad grada, vjetrenjača, koje kao da nam se raduju i svojim nas “dugim rukama” pozdravljaju. Već se nazire lijepo i sunčano vrijeme, bez vjetra, magle i kiše, idealno za planinarenje, ali za ovaj uspon i malo previše idealno. Polako priječimo prve serpentine i makadamske ceste kroz nisko raslinje i nekako nam izgleda da neće biti većih problema pri usponu, ali nakon nekog vremena tempo se usporava, postaje toplije i skidaju se viškovi odjeće, a dodaju slojevi SPF-a.
Do prvog odmorišta, skloništa, probili smo sve rokove koji su predviđeni za ovaj uspon. Ipak lijepo i sunčano vrijeme nije u ovom slučaju i idealno, sva mjesta u hladu betonskog skloništa su zauzeta i ne preostaje nam ništa već i da za vrijeme odmora boravimo na suncu. Odmakli smo već dovoljno da nam se otvaraju novi pogledi prema okolnim planinama, ali i krajičkom oka, sumnjičavo, gledamo prema vrhu, koji nam se sad i ne čini baš tako blizu. Od tog skloništa, umjesto makadamskom cestom, koja vodi do vrha, nekadašnjeg vojnog objekta vojske bivše države, vodiči se odlučuju zaobići tu rutu zbog preostalog snijega jer ipak vode ekipu koja u nogama ima samo par uspona i još uvijek većina nosi patike.
Skupina ponovno usporava tempo i kreće se kako zna i umije po hercegovačkoj goleti i gledajući raštrkane “wannabe” planinare, pada mi na pamet misao kako su Tise ustvari Champs Elysees naspram ovoga. Napokon nakon 2 sata stižemo na Brasinu (1897 m), drugi po visini vrh na Veležu, čudan spoj prirodne ljepote i ljudskog ludila, misleći prvenstveno na ruševine od raznih skloništa i tunela koje je bivša JNA koristila za vojsku i spremanje oružja, a pri svom povlačenju sve minirala. Ako zanemarimo ruševine, na koju god stranu se okrenete pružaju se nevjerojatni krajobrazi. Na jugu se nazire Jadransko more, zatim veličanstveni Prenj sa svojim snijegom okićenim vrhovima, na sjeveru su bosanske ljepotice Bjelašnica, Treskavica i Visočica, a na istoku Crvanj.
Pošto smo sve rokove probili pri usponu, vrijeme za odmor, okrepu i jelo je brzo prošao i već je bilo vrijeme za povratak. Scenarij isti, svatko svojim tempom i svojom stranom, umorni i opečeni prvim pravim svibanjskim zrakama sunca, spuštamo se netko brže i vještije, netko sporije i nevješto. Ovim prvim je vjerojatno bilo i dosadno i naporno čekati, ali planinarenje nije one-man-show, već igra “za raju”, što je većina vjerujem dosad i spoznala. Nakon par sati, mislim više od 3 i pol stižemo do polazišta, manje-više umorni, opečeni i žedni, ali sretni jer kako napisah na samom početku, malo je Hercegovaca i Mostaraca koji bi se mogli podičiti ovim pothvatom.
Autor poznat redakciji
Stavovi izneseni u tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav HPD Prenj 1933
