Blagdan sv. Ilije Proroka svečano je proslavljen u Masnoj Luci. Misno slavlje predvodio je i nad njim propovijedao fra Robert Kavelj, duhovni pomoćnik u župi sv. Petra i Pavla u Mostaru i duhovni asistent Frame. Pogledajte u nastavku fra Robertovu propovijed.
Šta znači nikada ne predati se? Prije par godina jedan je ratni veteran odlučio otrčati svoj prvi maraton. Do nedavno bio je član Američke mornarice, štoviše bio je član najelitnije ratne postrojbe, tzv Navy Seals. Osjetio je da ima određenu dužnost prema svojoj domovini i cijeli svoj život uložio je u to i napokon se nakon godina službe i desetaka misija u najopasnijim okolnostima vratio u civilno društvo. Međutim osjetio je da još može dati pa je poduzeo trčati maraton kako bi sebe držao u formi, a uz to prikupio novaca za neku humanitarnu udrugu. Njemu prvi maraton. I dok je trčao samo 4 kilometra prije kraja krivo stane na desnu nogu i doživi ozlijedu. Kasniji rendgen pokazao je da je, ne samo slomio, nego potpuno zdrobio desni gležanj. U tom trenutku razboritost bi nalagala da odustane od trke i odmah ode na hitnu ponosan što je istrčao 38 kilometara. Međutim, on ne odustaje. Ustaje se i ranjen i usporen nastavlja brzinom kolikom mu tijelo dopušta nastavlja maraton i dolazi do cilja. Čovjek koji ga je promatrao dolazi do njega i pita ga kako je uspio. Zašto nije odustao? A ovaj vojnik mu odgovara “jedna od najvažnijih lekcija koje sam naučio u svojoj službi u mornarici je da u onom trenutku kad misliš da si dao sve od sebe, kad ti tijelo govori da više ne možeš i da sad treba odustati, tad si tek dao 80%.”
Braćo, svakoga od nas život obori. Prođemo kroz strašne stvari i pomislimo da smo sad čvrsti. Onda nam naiđe nešto što nas udari iznenada. Padnemo i mislimo da nema dalje. Uložili smo toliko truda, toliko napora u život, u ono što nam Bog stavlja pred nas kao zadatak i kao da nam se sve odbije od glavu. Poput sv. Ilije želimo odustati. Bude nam dosta i života i slijedenja Boga i nasljedovanja Krista. Naš današnji svetac čak poželi umrijeti. I samo od svega odustaje.
Zanimljiva je lokacija. Dolazi do pustinje – simbol praznine, besmisla, neimaštine. U pustinji čovjek je prepušten samom sebi i Bogu. Nema ničega da mu odvuče pozornost. Ilija odustaje. Dosta mu je svega. Toliko se zalagao za Božje djelo. Protivio se kralju, suprotstavio se sam 300 balovih svećenika i dokazao Jahvu kao jedinog Boga, zalagao se za siromašne i potlačene, zatvorio nebo na 3 godine da ne padne kap kiše i pustio kišu opet na zemlju i na kraju stoji sam u pustinji, sam, nesiguran, bezvoljan… kao da svi njegovi trudovi nisu urodili nikakvim plodom. Obraća se Bogu za njega zadnji put. Uzmi me dosta mi je više. Ali Bog ne ostavlja čovjeka. Ne ostavlja ga nikada samoga. Budi ga, daje mu hranu, ponovo ga krijepi i vodi na jedno brdo. Izdiže ga iz te pustinje i dovodi ga na mjesto gdje čovjek može stvari malo jasnije vidjeti. Postavlja ga na vrh. Brdo/planina se uvijek smatralo kao povlašteno mjesto. Mjesto gdje možemo jasnije shvatiti ljepotu života i lakše čuti Božji glas. I šta se događa? Dok je Ilija gore i pokušava shvatiti što točno Bog traži od njega nailaze tri elementarne nepogode. Prvo oluja, pa potres pa oganj. Svaka od njih prirodna sila koja uništava sve pred sobom. Ni jedan čovjek joj se ne može suprostaviti, ostaje potpuno bespomoćan. I prečesto mi očekujemo takvoga Boga. Imamo osjećaj da nama Bog treba jasnim glasom doviknuti što nam je činuti da pred nama treba sve uništiti, sve nam neprijatlje ukloniti, svaku protivštinu pomaknuti da bi mi laganim putem kročili kroz ovaj život. Međutim Bog se javlja tek u tihom lahoru. Bog se ne može čuti u dreci i galami i uznemirenosti. Bog traži da se pred njim smirimo. Bog je govor koji šuti i šutnja koja govori. To je naš Bog. To je Bog koji se objavio Iliji proroku. To nije Bog kojeg bi mi htjeli, ali je to Bog koji čini za nas dobro. Što hoću reći?
C.S. Lewis je za nas kršćane jednom rekao mi ne želimo toliko Oca nebeskog koliko djeda nebeskog. Mi želimo Boga kojem je samo stalo da nama bude dobro, da se radujemo, da nemamo problema, a ni odgovornosti. Želimo Boga koji će se pobrinuti za to da nas život ne rani. To je tipični stav djedova. I to je zdravo i treba biti tako. Međutim, niti nam treba nebeski djed niti bi nam bilo dobro. Nama treba i imamo Oca. A otac je stup sigurnosti, onaj koji skrbi, onaj koji se brine za svoju djecu, koji čuva od zla, ali isto tako koji će nam dopustiti da udarimo glavom od zid da se naučimo, koji će od nas tražiti odgovornost, koji će nas upozoravati na hirove i dati nam snagu da izdržimo životne teškoće. To je Bog koji zna kad nas treba okrijepiti u trenucima kada nas život obori i dovede na dno, ali isto tako Bog koji će nas kad nas okrijepi poslati da se nastavimo boriti. Kao što je Bog zapovijedio Iliji da siđe s brda i vrati se tamo odakle je došao tako i nama zapovijeda da se kod njega okrijepimo i ojačamo i da se vratimo u život. A Bog koji nam to zapovijeda dat će nam i snagu i milost da to ostvarimo. Amen!
Blidinje.NET
