Iako tekst pok. generala Janka Bobetka ima pogreška (primjerice, godina) jedini govori o ovome tragičnom događaju i stradanju petorice hrvatskih branitelja u snježnoj oluji u podnožju Vran-planine, na Prokosu, 31. ožujka 1995. godine. Neka im je svima pokoj vječni!
Uredništvo
+++
…Poseban slučaj, o kojem je već tisak pisao 1994., je moj odlazak s delegacijom na sastanak u Travnik, u zapovjedništvo vojske BiH. S obzirom da su oni ranije posjetili Glavni stožer, a vođeni su razgovori o zajedničkoj suradnji, o svim prostorima i potrebama jedne i druge vojske, jasno je da su uvijek informacije koje su se odnosile na njihovo stanje bile glavna tema. Svoje gledanje na razvoj događaja i na opasnosti kojima su izloženi na toj fronti, prezentirao sam na karti za svaki pravac posebno. Prema tome, odlazak u Travnik nije bio nikakva improvizacija, nego konstruktivan rad u stvaranju zajedničkog povjerenja, jer je neprijatelj bio isti. Slabljenjem njihove pozicije, neizravno je slabila i naša.
Srbi su očito dugo igrali na tu kartu, i u sukobu Hrvata i muslimana izvukli maksimalnu korist. Moram otvoreno reći da je organizacija osiguranja, prihvata i razgovora bila prijateljska, sasvim otvorena i, koliko sam mogao procijeniti, za njih je jako puno značilo informiranje s naše strane i određivanje prioriteta u suradnji jednih i drugih.
Pošto sam obavio službeni razgovor u samom zapovjedništvu, obišao sam i njihovu općinsku skupštinu, sastao se s najodgovornijim čovjekom islamske zajednice u Travniku.
Nakon toga obišao sam fratra i svećenike rimokatoličke crkve u Travniku. Svugdje sam bio dobro primljen, a razgovori su bili korisni i za jednu i za drugu stranu. Taj službeni dio je, po mom mišljenju, uspješno završen – jer je jedno pisati, a drugo razgovarati, a pritom sačuvati svoje mišljenje, korektnost u poštovanju tuđega – jer je osnovni cilj bio da im se u toj situaciji pomogne.
Po završetku službenog dijela vraćao sam se iz Travnika preko Prozora i Vran planine u Posušje. U Prozoru sam u policijskoj postaji pitao je li put preko Vran planine prohodan. Odgovorili su mi da se čitav dan civilna kola iz Tomislavgrada spuštaju u Prozor, što znači da je put prohodan. Zaustavio sam kolonu i predložio policiji BiH da se mogu vratiti u Travnik. Zapovjednik policije je odgovorio da su oni mene primili i dobili zadatak da me prate do Posušja, iako nije bilo neke posebne potrebe, ali sam ocijenio da žele savjesno završiti posao.
Sjećam se dobro da je već na polovici Vran planine počeo padati dosta gust snijeg, ali za kretanje kola nije bilo ozbiljnih prepreka. Između 12 i 12.30 sati, zaustavio sam kolonu i pitao gdje je muslimanska policija. Dobio sam službeni odgovor da su im kola u kvaru i da će nas stići. Nisam bio zadovoljan odgovorom. Osobno sam se svojim kolima vratio na začelje kolone, i negdje između sedmog i osmog kilometra začelja uspostavio kontakt s muslimanskom policijom. Bilo ih je šest, popravljali su kola, jer su se pokvarila, pa nisu mogli dalje pratiti kolonu.
Osobno sam ih stavio u svoja kola, a njihova smo ostavili. Razmišljao sam da će, ako im se nešto dogodi na toj planini, što nije isključeno, doći do političke optužbe, koja se može vrlo efikasno upotrijebiti, kako sam ih ostavio i da su namjerno likvidirani. To bi bila krupna i neoprostiva politička pogreška. Vratio sam se na čelo kolone i krenuli smo dalje prema Tomislavgradu.
Na izlasku iz ovog predjela, koji je s lijeve i desne strane prekriven gustom borovom šumom, ušli smo u čist nepokriven prostor, oko 7 km do komunikacije Tomislavgrad- Posušje. Daljnje kretanje bilo je nemoguće, jer smo upravo u tom trenutku, kada smo napustili ovaj siguran dio Vran planine, naišli na ciklonu. Vjetar je bio jačine preko 120 m/s, temperatura se spustila na -18 stupnjeva, vjetar i snijeg su stvorili nevidljivu i neprohodnu situaciju. Tu je kolona zaustavljena. U 13.30 sati zvao sam zapovjedništvo u Tomislavgradu i obavijestio ih da smo zatrpani i da zamole UNPROFOR da počne s čišćenjem ceste od Tomislavgrada prema Prozoru, da smo mi neposredno pred Tomislavgradom, a da druga grupa iz Prozora krene nama u susret. Po ugovoru između Hrvatske i UNPROFOR-a oni su bili obvezni održavati tu komunikaciju u svim vremenskim uvjetima. Međutim, naš predstavnik nije obavijestio UNPROFOR sve do 9 sati ujutro.
Postoje autentični podaci da su neki viši časnici, a zna se i koji, dali svoje primjedbe da je bolje da ostanemo gdje jesmo i pitali tko nas je uopće uputio muslimanima na pregovore. To možemo uzeti kao neodgovornu reakciju, ali zapovjednik je dobio striktno zadatak da organizira izvlačenje i informiranje UNPROFOR-a. Kao što je vidljivo, on nije učinio ni jedno niti drugo. UNPROFOR je u dva navrata nudio da mene osobno izvuku iz kolone u svoju bazu sjeverno od Prozora, a da će druge u toku dana izvući svojim vozilima. Ja sam to odbio i poslao im poruku da ću se ja izvući kada se izvuku i posljednja kola iz mog osiguranja.
U kolima smo ostali 36 sati. Tek drugog dana predvečer, već u sumrak, približavala su se kola djelomično iz garnizona, iz vojarne u Tomislavgradu i specijalno vozilo UNPROFOR-a, i otpočelo je izvlačenje moje osobne pratnje. Istodobno su na ulazu u sam Tomislavgrad, pripremili informativnu službu i televiziju da me snime i, jasno, napišu komentar koji bi njima odgovarao. Međutim, moje je vozilo skrenulo lijevo k Posušju, a oni su ostali čekati na križanju puteva Vran-planina-Tomislavgrad. Te iste noći vozač čelnih kola u pratnji, iako je bio profesionalac, nije povremeno palio kola i tako se zamrznuo čitav sustava hlađenja ili grijanja i ugljični monoksid je ulazio u sama kola. Jasno je da smrt nastupa u roku dvije do tri minute.
Ono što je ovdje zabrinjavajuće jest sljedeće: iako je sa mnom na pregovorima bio zapovjednik HVO-a, general Blaškić, odgovoran i nadležan za poduzimanje mjera, on nije učinio ništa. U tih 36 sati, iako je bio ispred mene s kolima, nije predlagao ništa, niti je išta poduzimao.
Po informacijama kojima raspolažem, jedna osoba iz te pratnje imala je zadatak u datom momentu učiniti najgore. Međutim, pošto su vidjeli da je moja osobna pratnja bila i specijalna policija iz Zagreba, napustio je kolonu. Taj je događaj, istina, završio sretno, ali je ipak ostala teška spoznaja da čovjek mora i o tim stvarima razmišljati.
Istina je da sam tisku dao informaciju o tom događaju, ali moje osobno mišljenje i argumenti s kojima raspolažem daju mi pravo zaključiti da sam bio doveden u bezizlaznu situaciju. No, narod kaže: sve je dobro što se dobro svrši…
Izvor: Janko Bobetko: Sve moje bitke, 540.-541., Zagreb, 1996.
Blidinje.NET/mandino-selo.com
