Kako se u proteklih tridesetak godina smanjivao broj stočara, područja između planina sjeverozapada Hercegovine Čvrsnice, Muharnice, Vrana… zahvatila je svojevrsna urbanizacija. Umjesto “stanova”, kako su se zvale i danas se zovu kuće i okućnice sezonskih stočara – planištaka, počele su nicati vikendice, skijališta, ugostiteljski objekti…, piše Večernji list BiH.
Taj trend pratila je izgradnja prometnice od Posušja do Blidinja te od Tomislavgrada do Jablanice. Najprije su se gradile oko Blidinjskog jezera, a s vremenom se prešlo i na zapadniju Svinjaču, prostranu planinsku poljanu površine oko 300 hektara u podnožju Vran planine. Tu smo sreli Matiju Banožić, gospođu odraslu u planini, koja danas sa suprugom Milom živi u Širokom Brijegu i koja nije oduševljena tim trendom.
Teške su to situacije bile, pošao je svijet u planinu, možda nas je bilo i 15, ali nitko nije bio blizu mene. Roditelji, braća ili sestre ispratili su nas do na planinu i vratili se isti dan. Moj pokojni otac i ja izišli smo sa šest goveda i dva konja. Ja, djevojčica s 12 godina, a treba krave musti, stoku namirivati, kruh ispeći i ručak skuhati ako mislite pojesti. Kao dijete nisam gledala dovoljno mamu kad je spremala, a onda sam morala sve sama. Prve noći po dolasku okrenuo je snijeg, ravnac, napadao da se iz kuće nije moglo, zatrpao je kuću, prozor, krov, apsolutno se ništa nije vidjelo. U toj tami počela sam topiti snijeg i tako pojiti stoku. Po kravama sam se ravnala je li prijepodne ili poslijepodne. Onda sam ih muzla, namirila i dala im vodu – s uzdahom se prisjeća Matija.
Sreća je bila što su staja i kuća u kojoj su boravili bile povezane. Tako sam kroz neki mali hodnik mogla doći do stoke, ali i taj je hodnik bio pun snijega pa sam se morala provlačiti. Vrata nisam mogla otvoriti, ali sam mogla dohvatiti snijeg, topiti ga i pojiti stoku. Tako sam živjela 15 dana te zime. Bio je jedan susjed, sada pokojni Andrija Miličević zvani Jakčević. On je došao 15. dan, otvorio pritiske gore na kući, na krovu i sišao dolje, a ja pjevušim. On govori: “Živa si”, ja govorim: “Živa sam” te i dalje pjevušim. Plače čovjek k’o dijete, i sad se sjećam, ta mi slika nikad neće izblijedjeti – veli Matija brišući suze koje je pokrenulo sjećanje.
To je bilo strašno za jedno dijete. Sad nitko neće pustiti dijete tih godine ni u školu ni iz škole samo, a škola samo što nije pred kućnim vratima – kaže Matija dodajući i kako tada dva dana nije mogla naložiti vatru jer je snijeg zavalio dimnjak. – Prekrio je kuću, nije bilo posebnog dimnjaka, nego je snijeg prekrio kuću, pa dim nije imao kuda izlaziti. To je bila patnja, preživjela sam, udala se, otišla u tuđi svijet, gdje sam provela 40 godina. Kad sam se vratila, moj muž kaže: “Radit ćemo kuću na planini”. A ja, radije bih plakala nego mu pomagala.
Iz ljubavi prema mužu na kraju sam prihvatila da to uradimo. Sad, kad čujem mlade ljude kako je ovdje divno, mislim – dođi zimi pa vidi. Lako je ljeti, ljeti se može svugdje, ali zima je teška. Ovdje ne znaš ni odakle puše ni odakle pada. Svinjača je takva, ovdje je teško i kuću utvrditi. Mi, kad smo je radili, nismo više znali čime je oblagati da ne pušta vodu unutra. Gledajući po Kupresu, pitala sam se – zašto su ljudi kuće zaštićivali limom, no sada znam, nisu mogli ostati od vlage. Planina je dobra, ali u planini se i usred ljeta moraš opremiti, obući, obuti pa onda poći u planinu. Ne može ovamo auto “golih” guma ili ako konj nema potkovice, morate ga potkovati – kaže Matija prisjećajući se i kako je i sama potkivala konje. – Jer, ako si otišao u šumu po drva, konju otpadne potkova, bos ne može nositi drva – kaže.
Bilo je teško, ali veselo…
Iz te i takve sredine Matija se s mužem Milom otisnula u Austriju. Kaže da je taj ogromni snijeg, koji je izmijenio njezino poimanje planine, bio 1965. na 1966. godinu.
Kad kažu: ovo nikad nije bilo, ljudi slabo pamte, a oni koji su znali pamtiti, više nisu živi. Ja se pomalo bavim folklorom, mnogo me stvari zanima… Mi smo sve učili s ovcama i kod ovaca, bilo je tada veselo, pjesma na sve strane… – zaključuje gospođa Matija svoju priču o planini.
