Četvrtak, 3. studenoga 2016. godine. Prepuna dvorana HD Herceg Stjepan Kosača i u zraku poznato iščekivanje, napetost i neka mješavina ponosa, sreće i tuge. S pozornice se začuje poznati glas. Don Dragan Filipović, autor Dive – svoje prve opere, govori o strahovima, željama i nadama. Vjeruje u izvedbu, vjeruje u spremnost mladih ljudi da žrtvuju svoje vrijeme zbog nečega većeg, nečega važnijeg od njih samih.
Vjeruje u vrijednost toga što se čini i vjeruje u vječnost ove opere. No, boji se. Boji se odlaska, boji se toga da mladi koji daju sebe neće zauzvrat dobiti svoje mjesto pod suncem, boji se olakog shvaćanja i pogrešnog tumačenja i boji se smrti. Ne svoje, ne smrti općenito. Boji se prirodnosti i lakoće kojom smrt nastupa. Praizvedba Dive posvećena je pok. Ines Zovko, dugogodišnjoj članici Pro musice. Druga izvedba, nepunih osam mjeseci kasnije, posvećena je pok. Mariji Biokšić, također članici Pro musice. Praizvedbu je pjevala s istim žarom, ljubavi i ponosom kao i svi ostali zboraši i solisti, te svojim nastupom urezala vlastito ime zlatnim slovima u kulturnu povijest grada Mostara i Bosne i Hercegovine. Zar nije to ono čemu težimo? Put prema vječnosti, sigurnost od zaborava, vječna uspomena i sjećanje. Diva je to omogućila pok. Mariji, pok. Ines i svima ostalima koji su na bilo koji način dali svoj doprinos izvedbi iste.
Opera Diva plod je dugogodišnjega rada i promišljanja don Dragana Filipovića. Prije sedam godina u njegove ruke je dospio tekst fra Ante Marića, s napomenom „tekst za oratorij“. Ni jedan ni drugi zasigurno nisu znali prije sedam godina što će se iz toga teksta izroditi. Fra Ante vjerojatno nije ni pomišljao o operi, a don Dragan se vjerojatno bojao i pomisliti – jer upravo on zna što znači opera, koliko je rada, truda i neprospavanih noćiju zaslužno za najveći i najreprezentativniji vokalno – instrumentalni oblik.
Otprilike u proljeće 2014. godine opera se počinje realizirati na don Draganovom notnom papiru, te se u pogon stavlja ogromna mašinerija potrebna za realizaciju same izvedbe. Orkestraciju i aranžman opere maestralno je odradio Fedor Vrtačnik, cijelo vrijeme uvažavajući don Draganove želje i zamisli. Na kazališne daske operu je postavila Jasna Žarić, koja je u potpunosti uspjela dočarati duh i raspoloženje toga povijesnoga razdoblja, te zaista omogućiti pravo putovanje kroz vrijeme u nešto više od sat vremena izvedbe. Kostimografija je dopala ljude koji su zaista majstori svoga zanata – Vedran Vidović, Ana Ćeškić, Ivan Barać, Zoran Stojanović i Biljana Glibo.
Zaista je ogroman broj ljudi bio potreban za izvedbu opere, i zaista je svatko od navedenih i onih nenavedenih dao cijelo svoje srce, umijeće i zanat u izvedbu. Višesatne probe, nerviranje, umor, isfrustiranost, ushit, nadahnuće, ponos… Nemoguće je jednom rječju rezimirati pripremu ovako velikoga projekta, no nekako se sve to učini malenim kada izvedba napokon započne.
Orkestar se uštimava, začuje se ton „a“ na oboi kojega preuzima koncert-majstor i „prosljeđuje“ ostatku orkestra. Na obje izvedbe nastupio je Dubrovački simfonijski orkestar i komorni sastav Simfonijskog orkestra Mostar, kojima su izvanredno ravnali maestro Mladen Tarbuk i Domeniko Briški. S ulaskom dirigenta među orkestar, u zrak ulazi i neka neobjašnjiva nota svečanosti i svrhovitosti. Jedan brz i silovit dirigentski znak i Diva započinje.
Vilinsko kolo na izvoru u Brajinu dolu donosi oštre ritmove i staccato poteze u gudačkome dijelu orkestra, koji savršeno oslikavaju stil i duh narodnih napjeva naših krajeva. Naoko jednostavna melodija narodnoga kola oblikuje se kroz cijelu sliku, upotpunjena plesom i igrom vila i naroda na pozornici. Folklorna skupina „fra Bernardin Smoljan“ HKUD-a „Rodoč“ otplesala je cijelu prvu sliku, zajedno s članovima Pro Musice.
Diva je druga slika, koja predstavlja retrospektivni zborski napjev o Divi Grabovčevoj, njenoj žrtvi i njenoj časti i vjernosti. U obliku procesije narod dolazi na Divin grob i pripovijeda cijelu njenu priču. U ovoj slici posebno se ističu a capella dijelovi, u kojima se tradicionalnim polifonim stilom oblikuje melodija.
Četrnaest slika se niže kroz četiri čina i svaka ima svoj poseban naziv i svoj glazbeni, povijesni i oblikovni značaj. Teško je naći neke slike koje se posebno ističu, no postoje neke slike u kojima su arije, recitativi i zborske sekvence na zavidnoj razini.
Šesta slika u drugome činu Djevojke na izvoru u Brajinom dolu na poseban način ističe duh koji je pratio tadašnji narod, običaje koji su ga vodili, te strah i sumnje koje su ga obuzimale. Klapa Drača je na izrazito profesionalan i izvanredan način utjelovila djevojke koje dolaze na izvor po vodu, pranje rublja i izmjenjivanje novosti iz sela i života. U šesterosominskoj mjeri i s lijepim i tečnim melodijama ova slika predstavlja jedan od melodijski najuspjelijih dijelova opere. Slika je bez pauze navezana na sljedeću, sedmu sliku, Tahirbeg prvi put vidi Divu. Oštre oktave u triolama u violinskoj dionici pojačavaju osjećaj napetosti i straha kako se nepoznati konjanik približava okupljenom narodu. Tahirbega je majstorski uprizorio Marijo Krnić, a Divu Monija Jarak. Elementi tradicionalne sevdah glazbe, s uvećanim intervalima i čestim polustepenima, uvelike su zastupljeni u Tahirbegovoj temi i nastupima. Slika završava senzacionalnom i melodičnom Tahirbegovom arijom, u kojoj objavljuje svoju ljubav prema Divi.
Virtuoznošću i melodikom ističe se i deveta slika iz trećeg čina Džaferbeg – Tahirbegov otac kod Luke u kući. Ova slika je većinom izrađena na orijentalnim motivima, te slušno prepoznatljiva po uvodu koji donose gudači – prve i druge violine, te puhači – flaute i klarineti. Taj uvod predstvalja jedan od najuspjelijih instrumentalnih dijelova opere.
Posljednja slika, Diva umire donosi izmjenične akorde u g-mollu, koji zvuče kao svojevrstan jecaj u dionici gudača. Kao tračak nade pojavljuje se lajt motiv Dive, njena tema iz prvoga čina, kojom se oprašta od svoje zemlje, svoje obitelji i svoga života. U samome finalu opere na pozornici se nalazi cijeli zbor, Diva i Arslanaga kojega glumi Karlo Miličević. Ispraćajući Divu u njeno vječno prebivalište zbor izgovara u pianissimu „Nemoj Dive, o hrabra bud’…“, te melodija oblikovana punktiranim ritmom snažnim crescendom u samome trenutku Divine smrti prelazi u njenu temu i riječi „O, Bože uzmi dušu njezinu….“, što predstavlja najemotivniji i najpotresniji trenutak opere. Nadalje zbor sekvencira melodiju molitve Divi Grabovčevoj do samoga kraja. Opera završava silovitim forte nastupom cijeloga orkestra i zbora, modulirajući u G-dur i time naglašujući Divin prijelaz u vječnost.
Zahvaljujući don Draganu Filipoviću i fra Anti Mariću legenda i priča o Divi Grabovčevoj je dobila priliku da živi zauvijek. Kao spomen jednoga vremena, kao spomen jedne hrabrosti, jednoga prkosa, jedne vjere i jedne ljubavi.
1 Komentar
Svaka čast i veliko hvala don.Draganu i fra.Anti za ovo grandiozno dijelo prve opere u Hrvata Herceg Bosne.Mišljenja sam da se malo medijske pažnje posvetilo ovom događaju,koji u svakom slućaju to zasužuje.Pozzz.