Na prekrasnom proplanku Uzdoljskog kraja smjestilo se selo Krančići, najživlje selo na Uzdolu, a u njemu obitelj Juričić; mlada, skladna, toplinom i ljubavlju ispunjena obitelj. Kako se bori, živi, nada, radi i vjeruje u bolje sutra, kako se sada gradi opstanak na rodnoj grudi za bolje sutra, može nam biti primjer ove obitelji. Mnogima nedokučivo i neshvatljivo u ovom vremenu i prostoru, a nekima nadahnuće!
Zatekli smo ih u ozračju obiteljskog ručka, roditelji Dragan i Ružica, te djeca Kazimir, Ivan i Dragana. U obiteljskom vlasništvu imaju šest krava, dvije muzne i dvije junice. U razgovoru otkriva nam Dragan: „Svi smo uključeni u rad. Svatko radi koliko i što može.“ Podršku su dobili i od mjerodavnih institucija županije koja im je po junici dala 450 KM. Od četiri krave dobiju dnevno oko 50 litara mlijeka. Od njega najviše prave sir. Prema riječima Ružice: „Sve što proizvedemo sira, otkupi nam jedna trgovina u gradu. Da ga ima i još, sve bi nam otkupili. Zadovoljni smo jer je plaćanje uredno. Često znamo prodati i telad, pa je i to dobrodošlo za kućni proračun. A ljeti kad su godišnji, sve prodamo na kućnom pragu. Ne možeš napripravit ni sira ni mlijeka. “
Za jedan kilogram sira potrebno je otprilike 7 litara mlijeka, a kad ovih 50 litara preračunamo u sireve koji u trgovinama koštaju po 7 KM, dobijemo moguću dnevnu zaradu koja je solidna dnevnica na ovim prostorima. Dobro to pomogne jednoj plaći komunalnog djelatnika. O potražnji i nedostatku domaćeg sira, govore često prazne police u našim trgovinama.
Najviše posla obitelj ima ljeti. „Kosimo kosilicom, a kupimo ručno. Pomažu nam i susjedi. Ne možeš bez ljudi! A i naše troje djece je maksimalno uključeno u rad. Sve troje zna musti, imaju svoje dnevne obaveze. A stignu i učiti. Dvoje ih je čak i odlikaša. Kad se hoće, sve se može“ – priča nam Dragan. Kad smo pitali koje dijete najviše voli, uslijedio je mudar odgovor: „Ono koje najviše sluša.“
Njihova želja je proširiti ovaj posao. „Razmišljamo o kupovini traktora, proširenju broja krava, ali sve zahtijeva ulaganje. Kad bi nam netko pomogao u tome, država ili neke institucije kao što je to u zapadnim zemljama, sve bi lakše bilo“ – nastavlja glava ove obitelji. „Ovdje se moraš sam pobrinut za kupca, ništa nije zagarantirano ni uređeno.“
O problemima naše svakodnevnice govori nam: „Najveći je problem kukanje.
Za one koji žive na selu, a ne bave se poljoprivredom kažu: „To je tuga i nevolja! Živit na selu, a ne bavit se ničim! A onda kažu nemaju, pa traže i kucaju na sva vrata. Treba pomoć mladim obiteljima koje se bore, ali da netko spava do podne i onda mu još pomoć, e to ne treba. Najveći je problem nerad. Treba se borit!“ – poručuje Dragan.
Ova obitelj itekako pokazuje svojim primjerom ustrajnost i rad. Osim krava drže i tovne piliće; prodaju jaja, a kad šljive rode, dobro ide i prodaja rakije.
Na pitanje planiraju li možda seliti vani, odgovara: „Ma kakvi vani! Mi ne napuštamo rodni kraj! Možda da sam otišao 90-tih, ne bih se vratio.“ Iako imaju kuću u gradu, ne planiraju niti do Prozora.
Odlaske vani komentira Dragan: „Bolje je kod svoje kuće radit, umorit se i malo zaradit, nego ići vani.“
O životu na Uzdolu veli: „Ne treba se predavat. Najveći je problem što se stariji momci ne žene. Da su oženjeni, pa po dvoje-troje djece, bilo bi nas.“ U iseljeništvu našima poručuje da ne zaborave rodni kraj, a onima koji besposličare neka se uhvate posla i neka ne dangube po kavanama.
Ovoj obitelji želimo da u zdravlju i veselju ubire plodove svoga rada, a nadamo se da će još koga potaknuti na bavljenje stočarstvom i proizvodnjom sira.
Tekst i foto: Božana Nikolić /rama-prozor.info
