Geološke, hidrogeološke i geomehaničke značajke jugozapadnog ruba Parka Prirode Blidinje

Prethodna istraživanja i radovi značajnije vezani za predmetnu lokaciju većinom sežu od šezdesetih godina pa do danas kroz brojnu tehničku dokumentaciju vezanu za boksitna ležišta. Pojedini ostali radovi vezani za šire područje su hidrogeološke naravi, i odnose se na istražne radove u području Rakitna za potrebe vodoopskrbe. Geologija šireg područja, uključujući područje Rakitna, Izbična, Mesihovine, Posušja, Vrana, Blidinjskog jezera itd, razmatrala se i opisivala još od kraja 19. stoljeća pa sve do danas. Teren je većim dijelom ogoljen s vrlo rijetkim raslinjem. Sjeverozapadni dio područja je dijelom obrastao gustom šumom (bukva), što jasno ukazuje na razvijen pedološki supstrat na ovom dijelu terena. Padine su stabilne i ne postoje preduvjeti za pojavu i razvoj procesa koji bi doveli do radikalnih promjena uvjeta stabilnosti.

Obzirom na morfološke odlike strmog krškog terena, visine preko 1200 m, prostor nema pogodne kriterije stalnog naseljavanja kroz povijest, već je u većoj mjeri riječ o području koje korišteno u smislu gospodarenja – u skladu sa sezonskim, sve rjeđim, potrebama stočarenja. Morfologija je tipična za krš: puno golih karbonatnih stijenskih masiva s velikim brojem površinskih okršenih diskontinuiteta. Sporadično i bez jasnih pravila na ovom dijelu terena se nalaze plitke uglavnom manje vrtače u kojima je razvijen nešto deblji pedološki supstrat. Vrtače (ponikve, doci) su karakteristični krški oblici na promatranom području. To su manje depresije koje omogućuju izravan put površinskoj vodi u podzemlje. Pojavljuju se samostalno ili u grupama gdje su smještene vrlo blizu jedna drugoj.

Nastanak vrtača rezultat je različitih prirodnih procesa koji obično djeluju istovremeno, a među njima se ističu otapanje i urušavanje svoda špilja. Vrtače uglavnom nastaju urušavanjem površinskog materijala u podzemlje što rezultira nastankom depresije. Vrtače su općenito u tlocrtu kružnog ili ovalnog oblika, promjer im je obično veći od dubine, a veličina prosječne vrtače kreće se od 30-60 metra promjera i 5-30 metara u dubinu. Vrtače se često razvijene po pružanju rasjeda i to rezultira asimetričnošću vrtače, a duža dimenzija podudara se s pružanjem rasjeda. Prema tipu vrtača koje su utvrđene na istražnom terenu dominiraju vrtače ili depresije čije je dno prekriveno sedimentima s ili bez izdanaka temeljne stijene, odnosno nema većih otvorenih ponora (jama) većih dimenzija u stijeni.

Geološke značajke područja

Područje je u geotektonskom pogledu smješteno na tektonskoj jedinici Vran- Tušnica, koja je u nastavku tektonske jedinice Zavelim (prema OGK 1:100 000, list Imotski; slika 4). Tektonska jedinica Zavelim pruža se na ugozapadnom dijelu terena gdje je na površini terena predstavljena uglavnom s paleogenskim sedimentima od kojih najveću površinu imaju sedimenti EOl. Sjevernu granicu tektonske jedinice Zavelim čini istaknuto čelo navlake kojom su na hipsometrijski niže slojeve tektonske jedinice Zavelim navučene jursko-kredne karbonatne naslage tektonske jedinice Vran-Tušnica i Kongora-Cincar i koja je ujedno najmarkantnija struktura ovog područja.

Prisutne strukture kao što je navlaka visokokrškog planinskog pojasa planina Lib, Štitar i Bosiljna, te ostali brojni poprječni rasjedi ukazuju na intenzivne tektonske pokrete u geološkoj prošlosti. Posljedica ovakvih pokreta su brojne bore koje su naknadno rasjedima znatno poremećene. Najizraženiji sustav takvih poprječnih rasjeda na promatranom terenu može se uočiti kod sela Poklečani gdje navlačna gornjokredna struktura dinarskog pravca pružanja ispresijecanja brojnim manjim poprječnim rasjedima . Na terenu se može izdvojiti nekoliko strukturnofacijalnih jedinica od kojih se ističe paleogenska sinklinala Rakitsko polje na jugu, donjokredne antiklinale Lib i Štitar na sjeveru, te gornjokredna antiklinala Mratnjača na jugoistoku. Sinklinalni dio Rakitskog polja s prominskim naslagama znatno je manje poremećen i sadrži puno manje rasjeda za razliku od sjevernih i južnih krednih antiklinalnih prostora koji su ispresijecani brojnim poprječnim i uzdužnim rasjedima te navlakama.

Geološku građu šireg područja čine sljedeći litostratigrafski članovi:
– karbonatne naslage krede i tercijara na sjevernom i jugoistočnom dijelupodručja,
– klastiti tercijara i
– kvartarne aluvijalne i deluvijalne naslage u dolinama vodotoka, središnjim i rubnim dijelovima polja.

Najstarije naslage na ovom području predstavljene su gornjojurskim vapnencima s najčešćim mikrofosilom Clypeina jurassica po kome se još nazivaju i klipeinski vapnenci. Na samom prostoru obuhvata i okolnom dijelu ove naslage su siromašne fosilima pa je njihova gornjojurska starost izvedena samo na osnovi superpozicije i litološkog izgleda. Litološki najdominantniji član čine dolomiti, koji su pretežno slabouslojeni s rijetkim ulošcima vapnenca. Na  promatranom području ove jurske naslage nalaze se na sjevernim šumovitim blagim padinama planine Štitar te su uglavnom pokrivene vegetacijom bez znatnijih izdanačkih površina.

Najniže kredne članove na promatranom terenu predstavljaju većinom slabouslojeni i masivni dolomiti te podređeno vapnenci koji su debljeuslojeni i kriptokristalasti. Pronađeni mikrofosili su Salpingoporella annulata, S. Melitae, Actinoporella podolica itd. Debljina ovih naslaga na terenu je i do 550 m, a najviše se pružaju na velikom dijelu samog vrha Štitar planine i dalje na jugoistok te sjeverozapad. Ove naslage čine najveći udio stijena u zoni samog prostora obuhvata. U ovoj seriji najveće učešće imaju vapnenci, deblje ili tanje uslojeni s podređenim proslojcima i lećama dolomita. Struktura im je najčešće mikrokristalasta, grudvasta i kriptokristalasta. Vapnenci sadrže mikrofosile salpingoporele, orbitoline, numulokuline itd. Na terenu im je debljina i do 500 m gdje se pružaju najvećim dijelom na jugozapadnim i sjeveroistočnim obroncima planinskog masiva Štitara.

Dolomiti, dolomitični vapnenci, vapnenci i breče (K1,2)
Glavninu ovih naslaga čine dolomiti i dolomitični vapnenci koji po starosti odgovaraju alb-cenomanu i čine prijelazne naslage donje u gornju kredu. Od mikrofosila nalaze se najčešće miliolide i ostrakode te ostale foramenifere. Na terenu su prepoznatljiviji po izraženijoj trošnosti, sivkastoj boji i vrlo tankoj uslojenosti ili pak samo masivnosti. Najviše učešća u građi terena imaju na južnim i jugozapadnim obroncima Lib planine sjeverozapadno od zone obuhvata.

Vapnenci s rudistima i proslojcima dolomita ( K22)
Ove gornjokredne naslage predstavljaju najmlađe kredne naslage na promatranom terenu. Čine ih vapnenci s rudistima, hondrodontama, keramosferinama, globotrunkanama i proslojcima dolomita. Uglavnom su dobrouslojeni te svijetlosive boje i kriptokristalaste strukture. U donjim dijelovima stupa dolaze hondrodonte, a u gornjem dijelu stupa najčešći fosili su rudisti i to rodovi Hippurites, Bournonia i Sauvagesia. Po fosilnom sadržaju stratigrafski ovi vapnenci pripadaju turonu i senonu. Na širem području imaju debljinu i do 500m, a na promatranom području dolaze na jugoistočnom dijelu terena gdje grade južne padine planine Bosiljna (sl.12) iznad toka rijeke Ugrovače.

Uslojeni algalni vapnenci s pužićima (Pc,E)
Ovi vapnenci kao najniži paleogenski član javljaju se na terenu u uskim zonama, često kao prvi krovinski član boksitnih ležišta. Ove naslage su predstavljene dobrouslojenim vapnencima smeđe i pepeljasto sive boje, koje sadrže mikrofosile hara i miliolida, te sitne pužiće, a cijela serija je poznatija kao liburnijske naslage. Debljina im rijetko doseže 200m, a na promatranom terenu pojavljuju se uglavnom na kontaktu gornjokrednih i paleogenskih naslaga i to kod sela Poklečani i pri dnu padina planine Oluja.

Alveolinsko numulitni vapnenci (E1,2)
Ovu seriju čine većinom masivni i bankoviti te rijeđe uslojeni vapnenci s mikrofosilima alveolinama i numulitima po čemu se često nazivaju i forameniferski vapnenci. Ovi vapnenci su obično svijetlije, bijeličaste boje te imaju veću debljinu od nižih liburnijskih slojeva a ponegdje i do 400 m. Na terenu su prepoznatljivi po svojoj jedrosti i masivnosti. Dolaze na samom jugu promatranog terena na području Sutine.

Flišne naslage (E2,3)
Naslage fliša čine uglavnom klastiti i to lapori, pješčenjaci i konglomerati. Kao karakteristika fliša je česta međusobna izmjena slojeva plavičastih lapora, svjetlijih pješčenjaka i konglomerata, kako vertikalna tako i lateralna. Ove naslage su bogate s makrofosilnim sadržajem školjkaša, puževa, ježinaca i dr. Mjestimično sadrže i tanke proslojke ugljena. Na promatranom terenu pojavljuju se u uskoj centralnoj sinklinalnoj zoni na području Sutine.

Promina naslage (EOl)
Promina naslage sačinjavaju većinom kalkruditi te debelouslojeni konglomerati s podređenim pješčenjacima i laporima. Ove naslage grade veliku i široku zonu koja se pruža od Poklečana na istoku pa sve do Roškog polja na zapadu. Na ovom području ove naslage čine krovinu značajnim ležištima boksita. Ukupna debljina im doseže i do 900 m. Na promatranom terenu promina naslage uglavnom grade zapadne niže dijelove terena na području Rakitskog polja i okolna niža uzvišenja.

Lapori i laporoviti vapnenci s kongerijama ( 2M )
Neogenske naslage na promatranom terenu su građene većinom od žućkastosivih lapora i laporovitih vapnenaca sa čestim školjkašem kongerija na osnovi koje se odredila pripadnost srednjem miocenu. Uvijek su lijepo uslojene s debljinom slojeva oko 20 cm. Miocenske naslage se javljaju kao manja navlaka na prominskim naslagama u istočnom dijelu Rakitskog polja.

Kvartarne naslage ( d, gl i al )
Najmlađe naslage na ovom području čine kvartarni sedimenti i to deluvijalni, aluvijalni i glacijalni sedimenti. Pojavljuju se uglavnom u dolinama vodotoka te središnjim i rubnim dijelovima polja. Aluvij je u manjim površinama prisutan u dijelu polja kod rijeke Ugrovače, deluvij u dolini na području Svinjače na sjeveru, te glacijalni sedimenti u maloj zoni na planini Bosiljna na istoku promatranog terena.

Hidrogeološke značajke područja

Hidrogeološke jedinice izdvojene su na temelju njihove litološke građe, tipa poroznosti i položaja u sklopu terena kojim je određena i njihova funkcija, i to su:
1. Nepropusne naslage su izdvojeni lapori i laporovite gline (Qd; N, laporoviti proslojci u konglomeratima E,Ol) znakoviti za najuže područje Rakitna
polja, u funkciji površinske barijere.
2. Kao slabo propusne naslage su izdvojeni dolomiti donje krede koji u sklopu terena imaju funkciju velike bočne barijere i razvodnice.
3. Propusne stijene s međuzrnom poroznošću su kvartarne aluvijalne naslage šljunka i pijeska na površini Rakitna polja, u funkciji površinskih kolektora.
4. Propusne stijene s prevladavajućom pukotinskom poroznošću su konglomerati – promina naslage.
5. Dobro propusne stjenske mase s pukotinskom i kavernoznom poroznošću, duboko okršeni su vapnenci krede, paleocena i eocena, u funkciji krških kolektora.

Hidrogeološke pojave

Hidrogeološke pojave poglavito su vezane za promina konglomerate te njihovu strukturu i tektonsku oštećenost. Svi izvori se mogu podijeliti u dvije znakovite skupine. Jedna skupina je u sjeverozapadnom dijelu Rakitna polja gdje su konglomerati izuzetno debeli i nagibom osi sinklinale u smjeru jugoistoka, a izvori su relativno rjeđi i većih izdašnosti. Druga skupina su veći broj stalnih izvora, poglavito manjih izdašnosti. Javlja se u području gdje konglomerati isklinjavaju, odnosno pad osi sinklinale se generalno izdiže i ima pad u smjeru sjeverozapada. Ovo upućuje na zaključak da strukturne značajke konglomerata imaju primarnu ulogu u formiraniju podzemnih tokova.

Redovito su maje izdašnosti od kojih neku u sušnom razdoblju presuše. Izvori se također mogu razvrstati i u dvije skupine duž Rakitna polja. Jedna skupina, brojnija, su izvori koji se pojavljuju uzduž osi sinklinale Jelice. To su Točak, Jeličko vrilo, Jastreb, Pizdača, Povaljenik, Krtivača, Kužnik i drugi. Drugo područje, na kojem se nalazi koncentracija izvora je sjeveroistočna strana uz duž doline potoka Zmijanac. To su Slobodnik, Česma, Bušića česma, Zmijinac, Romića česma, Korita, Ivankovića vrilo, Dragovoda, Didovo vrilo i dr. Najznakovitiji među njima je svakako povremeno vrelo Zmijinac. Voda izvire u tektonski najjače izlomljenoj zoni promina konglomerata i mjestu gdje su ti konglomerati relativno male debljine. Prema rekonstrukciji strukturno tektonskih odnosa debljina promina konglomerata u zoni pojave vrela Zmijinac je manja od 100 m.

U jugoistočnom dijelu Rakitna polja površinske vode se dreniraju Ugrovačom i brojnim ponorima. Podzemne vode u okršenim vapnencima krede i paleogena sa sjeveroistočnog zaleđa polja, sukladno strukturi i tektonici, generalno gravitiraju prema jugoistoku i jugu. Isti pravac kretanja imaju i podzemne vode s jugoistočnog dijela polja i južnog vapnenačkog zaleđa polja. One podzemno otječu kroz karbonatnu podlogu ispod polja i promina konglomerata. Kroz same konglomerate podzemne vode u svom tečenju prate sinklinalnu strukturu. Ovo su stijenske mase s jačom pukotinskom poroznošću i slabom kavernoznošću samo u zoni tektonskih oštećenja i velikih pojedinačnih pukotina. Značajnu provodnu funkciju imaju međuslojne pukotine, uočljive i znakovite posebno kod otkrivenih izvora Točak i Slobodnik. Pored međuslojnih pukotina pogodan preduvjet ovakvom podzemnom tečenju je tektonska oštećenost gdje se rasjedi i velike pukotine pružaju ka središnjem dijelu polja. Podzemne vode se dreniraju niz krila sinklinale prema osi (središnji dio polja gdje se nalazi i Jeličko vrilo). U tom dijelu terena postoje svi preduvjeti da se formira zona intenzivnijeg dreniranja podzemnih voda.

Inženjerskogeološke značajke terena

Za definiranje inženjersko-geoloških osobina stijena i terena tektonika ima veliko značenje. Vapnenci i dolomiti su razlomljeni, ponekad brečasti. Pod utjecajem egzogenih agensa ističu se procesi kemijskog i mehaničkog raspadanja: okršavanje, grusifikacija i blokovska djeljivost duž pukotina. Suvremeni fizičkogeološki procesi u ovim terenima se odvijaju usporeno. Za vapnence je karakterističan proces kemijskog raspadanja. Mehaničko raspadanje vapnenaca većih razmjera javlja se u hipsometrijski višim dijelovima terena gdje dugotrajno djelovanje mraza ubrzava usitnjavanje i blokovsko komadanje.
Inženjerskogeološki model terena
Na temelju rezultata inženjerskogeološkog kartiranja terena utvrđeno je sljedeće:
– Tereni su u osnovi izgrađeni od uslojenih donjokrednih vapnenaca s lećama dolomita na krajnjem sjeverozapadnom dijelu. Gornjokredni vapnenci s rudistima izgrađuju teren na središnjem i jugoistočnom dijelu.
– Istraživani teren predstavlja stabilne karbonatne terene i ne postoje preduvjeti za pojavu i razvoj procesa koji bi doveli do radikalnih promjena uvjeta stabilnosti.
– Rekognosciranjem terena nisu evidentirane pojave otvorenih kaverni, pećina ili spilja niti pojava koje bi ukazivale na značajnije speleološke sustave i intenzivnu speleogenezu.
– Preliminarni inženjerskogeološki model terena u vertikalnom smislu je predstavljen s dvije, odnosno tri osnovne inženjerskogeološke sredine

I POKRIVAČ
Uglavnom reduciran ili izdvojen kao tanki pokrov od tamnosmeđeg prašinastogliinovitog tla debljine do 0,1 – 0,3 m. Značajniji površinski pokrivač je razvijen u sjevernim i sjeverozapadnim područjima Štitar planine koji je ujedno i područje pokriveno gustom šumom.

II TROŠNA STIJENA PODLOGE
Površinsku zonu trošenja izgrađuju razlomljeni i degradirani vapnenci, s pukotinskim sustavima koji su zapunjeni s tamnosmeđim prašinasto-pjeskovitim tlom i s usitnjenim kršjem i komadima vapnenca. Debljina varira i iznosi od 0,00 – 2,00 m. Vapnenci su srednje trošni (SW – MW), širokog zijeva (2-50 mm) pukotina, bez ispune, i prema dubini s ispunom, ili prevlakom. Vp < 1500 m/s. RQD: Pretpostavljene vrijednosti RQD-a su u rasponu 10 – 30 %.

III STIJENA PODLOGE
Vapnenac, rjeđe dolomit, malo do srednje trošan (SW, MW), zijev pukotina od 0 do 2 mm rjeđe od 2 do 4, prevlaka kalcit i komprimirana glina, razmaka pukotina najčešće 0,8 m–3 m. Stjenke pukotina su umjereno do jako rastresene i neznatno hrapave do glatke, srednje postojanosti. Vp > 2500 m/s. Pretpostavljene vrijednosti RQD-a su u rasponu 30–80 %. Čvrstoća stijenske mase utvrđena mjerenjem na terenu kreće se od 40 do 100 MPa. Čvrstoća diskontinuiteta se kreće od 15 do 25 MPa.

Zaključak
Prostor o kojem je riječ predstavlja južnu granicu Parka prirode Blidinje, s nadmorskom visinom oko 1200 m, vrlo rijetkim raslinjem (osim zapadnog šumskog dijela), tipičnom krškom morfologijom u kojoj je površinski prekrivač vrlo oskudan ili ga uopće nema i oštrom planinskom klimom. Zbog ovakvih karakteristika taj dio je nenaseljen i na prvi pogled možda čak i nezanimljiv. Međutim, nakon detaljnog obilaska, geološkog kartiranja i terenskih mjerenja dobije se uvid u one značajke koje i ovakav prostor čine vrlo vrijednim dijelom prirodne, geološke baštine. Vrtače raznih veličina i njihova povezanost sa strukturnotektonskim elementima, brojne okršene pukotine, veliki broj fosila u nekim dijelovima stijena, zanimljivi strukturno tektonski odnosi među stijenskim masama i inženjersko-geološki parametri daju ovom prostoru osobnost vrijednu istraživanja i dokumentiranja, što se potvrdilo i ovim našim rezultatima.

Izvor: Međunarodni znanstveni simpozij Blidinje 2015.