Organizacija “Slow Food” iz Trebinja je, zajedno s Muzejom Hercegovine iz ovog grada, pokrenula postupak zaštite autohtonog hercegovačkog sira iz mijeha kao dijela kulturne baštine, a sve je urađeno u okviru projekta “Tragovima predaka – virtualno putovanje”.
Božana Đuzelović, viša kustosica etnologinja u Muzeju Hercegovine, kaže da je ova ustanova dio partnerstva u kome, osim “Slow Fooda”, sudjeluju Centar srednjih škola Trebinje, Foto-kino klub Trebinje i poljoprivredni klaster “Stara Hercegovina”.
Naglasak je bio na tome da se što više mladih ljudi upozna s našom tradicionalnom ishranom, a tijekom projekta smo došli na ideju da sir iz mijeha uvrstimo na preliminarni popis nematerijalnog nasljeđa BiH, pa smo mi iz muzeja obradili sve raspoložive podatke i poslali ih Centru za nematerijalno nasljeđe u Banja Luci, kaže Đuzelovićev za Nezavisne novine.
Iz Banja Luke je po proceduri sve stiglo do povjerenstva UNESCO-a, tako da se sir iz mijeha sada nalazi na preliminarnom popisu nematerijalne kulturne baštine.
U trebinjskom “Slow Foodu”, gdje su do sada pokretali inicijative za zaštitu mnogih prehrambenih proizvoda, kažu da su mnoge vrste hrane najprije spašene od odumiranja, a onda su i certificirane kao zdrave i autohtone.
Tu su grah poljak, kukuruz stodanak, zeleni grah, rajčica jabučar, ali i sir škripavac, kao i kajmak i sir iz mijeha, koji su stari i bili pomalo zaboravljeni hercegovački proizvodi, ali su ipak opstali zahvaljujući jakim naporima pojedinaca da očuvaju njihovu proizvodnju, kažu u “Slow Foodu”.
Božana Đuzelović o siru iz mijeha dodaje da dokazi o autohtonosti i starom podrijetlu ovog proizvoda datiraju još iz srednjeg vijeka, a što je najzanimljivije, tehnologija njegove proizvodnje se nije mijenjala da današnjih dana.
Postoje materijalni dokazi da se sir iz mijeha spominje još u 14. stoljeću, o čemu govore podaci iz Dubrovačkog arhiva, kaže Đuzelovićev za Nezavisne novine, objašnjavajući da je proces pravljenja ove namirnice potekao od stočara koji su zbog potrebe čuvanja sira u ljetnim mjesecima stavljali male grudvice u kozje i ovčje mjehove i zatim ih zatvarali.
Mijeh se prije upotrebe stavljao na dim da se prosuši i na taj način se sterilizirao, a onda se u njega stavljao sir i sve bi se dobro zapečetilo da tako odstoji dva do tri mjeseca, što bi predstavljao dobar izvor ishrane u zimskim mjesecima.
Iako ova namirnica apsolutno zadovoljava kriterij autentičnosti i kontinuiteta, a na isti način se proizvodi i danas, što mu daje specifičnosti, Đuzelovićev dodaje da je za cjelokupan proces zaštite potrebno duže razdoblje, jer je tek dospio na preliminarni popis, a onda ga BiH treba kandidirati na općem popisu UNESCO-a.
Ipak, u Trebinju su svi uvjereni da će se to uskoro dogoditi, što bi dalo velike benefite i proizvođačima i gradu Trebinju.
Božana Đuzelović kaže da je hercegovački sir iz mijeha, specifičnog ukusa i mirisa, i nakon višestoljetnog razdoblja, prava delicija na hercegovačkim trpezama, pa je veoma tražen i u restoranima i u trgovinama.
Iako je možda najpoznatiji sir iz mijeha s područja Nevesinja, sve vrste ove delicije su izuzetno kvalitetne i vrlo tražene, pa svi oni koji ga proizvode mogu na kućnom pragu prodati sve, kaže Đuzelovićev.
Foto: Nedjeljko Musulin
Blidinje.NET
