Čujem mobitel kako pojačava zvuk poziva ali zaokupljen poslom ne znam gdje sam ga zametnuo. Da nije pod jastukom ili u jakni? Već i susjedi čuju kako urla, ali nije žurba, tko će zvati petkom doli Tujo ili Ćoma, da dogovorimo turu. Leži on u predsoblju na cipelaru i vrišti – imate poziv – Ćoma! Halo, ja sutra radim do podne i onda možemo… Što, di, kad? Tko ide, jesi se čuo s trećim članom uobičajene ekipe? Nisam, ajde provjeri može li on, pa mi javi. Što sad, znam da radi pa nema kad, zove. I ne pitam može li već, odmah iz prve, sutra u 13 sati polazak, nemoj ništa nositi, kupimo usput nešto, nećemo napornu turu već laganu šetnju po Poljima, između hercegovačkih dolomita Vrana i Čvrsnice. Hladan tuš me dočekao, s druge strane odgovor da je mala vjerojatnost za druženje ovaj vikend. A ku’š sad! Prvom zauzeto auto a u mene ljetne gume. Što će mi zimske kad stalno, po medijima, najavljuju globalno zatopljenje! Podršku za ekipu daje ponuda da idemo Tujinim autom čak i ako on nikako ne mogne poći s nama. Ma nee, mogu ja s mojim! Neće zavaliti snijeg, a reče mi Ćoma da Marin i Ćoja dolaze s terencem. I još mi Kuso poklonio Garminov sat za olakšavanje snalaženja u aktivnostima na otvorenom, moram isprobati tu novu “igračku” koja najviše pomaže kad sve krene po zlu 🙂 Sve kako smo se i dogovorili. U subotu oko 13 sati krećemo uživati u prirodi… Oduševljeni prvim pogledom na prostor između Vrana i Čvrsnice komentiramo kako nema snijega osim par krpica koje su ponegdje zaostale u osinju. Stižemo na odredište i ložimo vatru, jer je već sunce na zalasku i počinje ispadati sola. Poziv ostatku ekipe da vidimo kada stižu… Opet hladan tuš! I oni se dvoume… Dica, rođendani, žene! 😮 Pa znate, ili ćete vi doći ili ćemo zvati GSS. Zaboravili smo, u žurbi, nabaciti zimske gume. Naravno da lažemo. Tko ima srca zbog neodgovornosti zvati dečke iz spasilačke ili bilo koje druge službe. I nagovorišmo ih, jer u Stazi se gleda utakmica i nakon toga očekujemo feštu.
Snijeg već zabijelio zemlju a dvojac još nije stigao. Halo, dokle ste? Dogovaramo da dođemo našim autom i ostavimo ga ispred Vrleti, jer ako noću napada ne’š maknut. Odmah krećemo i odmah problem. Prva mala uzbrdica i “šlajdra”. Nema ga dovoljno da nabacimo lance a i ne da nam se…. Ajmo nazad i starim putom pored Rore… Jedva! Sreća sad nizbrdo pa se kotrlja. Prolazimo planinarski dom HPD Pločno i komentiramo kako sad ide dobro obzirom da je uzbrdica. E dugo smo se i veselili, odmah nakon oštre krivine, točkovi se vrte ko da je auto na klocnama, ali ne staje. Nemoj velik gas, savjetuje suvozač. Mislim se, šuti dok te ne istjeram da guraš. I uz tu uzbrdicu izvuče se i Ćoma i auto bez potrebe za guranjem. Dalje malo ravnije pa ide. Domalo obojica izdrečili oči, ko vareni zečevi, prema uzbrdici kojoj se primičemo, jer nakon nje nema više zahtjevnih dionica. Ne može se više ni zalet uhvatiti jer točkovi odmah proklizavaju. Pretiče nas golf zagrebačkih tablica, k’o da gumu mijenjamo. Pužemo 0,5 km/h dok se divim mogućnostima guma prikladnih za zimske uvjete. Idemo, ne idemo, idemo, ne idemo, kroz prozor tražim neki orijentir kojim bi potvrdio da se krećemo. Sporo, ali, ipak se kreće! Šta misliš da poguram? Ajde. Možeš. Idi ovamo više rubom po makadamu. ‘Oću li izaći pogurati? Ajde više! Jesi stao? Ma nisam, ako stanem neće nas deset Ćoma izgurati. Iskači, ne idemo brzo. Nedostaje nam 10tak metra do vrha, a izgleda dalje nego izaći pješice na Veliki Vilinac. Dečki iz golfa su se zaustavili na vrhu i idu nam pomoći. Kroz prozor dobacujem da napredujemo i skoro smo već na vrhu. Zahvaljujem što su se zaustavili i nastavljamo dalje, ponosni kao da smo ispeli Mont Blanc. Uvijek se tijekom spuštanja na nekoj turi podsjetim kako to zna biti zahtjevnije nego uspon. Tako bijaše i sada. Naravno da na zaleđenoj cesti ni kočenje nije efikasno. ABS lupa papučicom k’o Maks po diviziji. Sad nema druge već prihvatiti suvozačev lijek za sve probleme. Dr’ž se makadamaaa! Dohvatih se makadama, ali sad smo na rodeu. Nekontrolirano poskakujemo u sjedalima dok se molim, Bože daj da nam ništa ne bude, a ako i bude, ne’k nam malo bude! I usliša mi molitve u najboljoj varijanti. Presjedamo u terenca i idemo pogledati rukomet. Upadamo, puno. Ludnica! Njemci nas stisli ali naši uporni k’o ja u vožnji. Drž’ nedaj i dobišmo ih. Primjećujemo dosta poznatih kolega iz planinarskog društva. Sad se može opustiti uz koje piće…
Umivanje na -4 vodom iz čatrnje odnosi mamurluk k’o dlanom. Doručak, krećemo. Startam novu “igračku” i kako to obično biva kad imaš elektronske gadgete, pa se osloniš na njih, ne misliš glavom. Kuda ćemo? Što ja znam, nismo ništa planirali. Taman k’o da će nam navigacija odrediti smjer. Vamo. Jok vamo. Ajmo do križa na Sv. Bartolomeju. Nekih 100tinjak metara visine od jezera. Lagano pješačenje putevima kojima se nekad vozilo, jer po ledinama je dublji snijeg. U hodu smišljamo rutu i odlučujemo proći kroz Matijevića klanac pa izaći na glavnu cestu i okrenuti prema jugu. U Donjim Badnjima nam Ćoma pokazuje obnovljenu slamaricu i satra’ se objašnjavajući tko je Mladić, vlasnik pojate, koji je zadnji odustao od starog načina seljenja i čuvanja stoke. Ćoja priupituje ponešto ali ne poznaje nijednu osobu koju Ćoma spomene. Marin i ne čuje jer je zategao kapuljaču da mu samo nos i oči do pola vire. Na ulasku u klanac usamljena kamena gromada kojoj nismo odoljeli ne uspeti se na nju. Ipak nam nedostaje zahtjevnije aktivnosti od hodanja po ravnom terenu. Put kroz klanac je nekada bio glavni kolni prolaz prema Badnjima. Od kada se ne koristi zatvaraju ga borovi izrasli po kolovozu. Prolazimo klanac i izlazimo na otvoreno polje, gdje vjetar ledi svaki nepokriveni dio tijela. Oblaci se prebacuju s jednog na drugi vrh preko Vrana, neusporedivo brže nego naša sinoćnja vožnja. Okrećemo odmah prema jugu ispod Jabuke jer tuda, u zavjetrini, manje puše. Temperatura je porasla u odnosu na jutarnju, ali 1 stupanj i nije nešto za poželiti. Gazimo tempom oko 4 km/h kroz travu pokrivenu snijegom. Prilazimo borovom šumarku prije piste i uz jedno stablo vidimo životinjski otpad. Čudimo se kako neodgovornim pojedincima nije teško takvo nešto nešto odbaciti u prirodu. Razmišljam, jesu li možda krivolovci ostavili da na čeku navuku neku zvijer? Na kraju zaključujemo kako je netko s tim pritisnuo plastičnu bocu da ju vjetar ne bi odnijeo. Ulazimo u šumarak popriječen smetovima pa odlučujemo ići putem preko Miškovine u smjeru Borićevca. Odustajemo i od uspona na Sv. Bartolomeja. Ionako mi se čini, zbog perspektive otvorenog prostora, što duže hodamo da je sve dalje, i ne prigovaram. Primičemo se na Vrata gdje se još uvijek vide posljedice požara. Ulazimo u klanac do Borićevca i nadamo se da bi mogli vidjeti neku divlju životinju. Ipak je to izoliran, od sve masovnije posjećenosti, dio planine. U Borićevcu vjetar hladniji i oštrije reže. Tek se spustio s padina Čvrsnice pa još nije omekšao. Zastajemo na terasi vikendice, zaklonjeni od vjetra, da podignemo energiju keksićima, koju Marin pojačava i sokom. Kratak predah uz vizualno određivanje najlakše prolaza za izlazak na protupožarni put, kojim se namjeravamo vratiti na Badnje. Kako zakopčah sat na zapešće, ne pade mi napamet da imamo i mape na mobitelima… Nabacujemo ruksake na leđa i u hodu pritežemo remenje. Vidim da niz Marinova leđa curi tekućina. Mislim se ako curi voda ništa strašno, ali ako nije zatvorio sok, šećer iz njega kad se osuši će slijepiti ruksak za leđa da bez noža neće biti moguće skinuti ga. Žao mi ga nešto pa mu prijavih problem 😀 Primičemo se nanovo probijenom putu i tražimo mjesto gdje je najmanje grana i gustiša da izađemo na njega.
Provlačenje, snijeg s grana pada po nama ali smo solidno zabundani. Veći nam problem predstavljaju srušene grane na zemlji po kojima gazimo. Ako koja kvrcne i upadne noga u taj splet prilično će se teško biti iščupati čak i ako se ne ozlijedimo. Prvi izlaze Ćoja i Ćoma te razdragano viču: “Oooo, vidjet ćete iznenađenje kad izađete!” Pomiješani osjećaji su me obuzeli kad sam se jedva izvukao na put i par metara dalje ugledao lijep čist prolaz na kojem ni Ferrari ne bi zapeo. Sjetih se one – Preko trnja do zvijezda! Ajde dobro, to je jedini dio gdje smo morali malo se potruditi. Dalje nastavljamo, u pravcu sjevera, protupožarnim putem. Prolazimo ispod obronaka Čvrsnice u tišini, koju je sudeći po tragovima, prije nas narušilo neko auto. Stižemo do stupa s GSM antenama iznad Masne Luke i koristimo priliku napraviti koju fotku, jer s te se točke otvara pogled prema Badnjima. Spuštamo se na cestu prema Masnoj Luci a na asfaltu tragovi mojih guma od sinoć, vijugaju k’o dvije velike zmije. Odlučujemo priječiti kroz Donje Badnje preko ledina. Na njima nailazimo na zamrznutu oveću lokvu prekrivenu snijegom. Idealna podloga za nešto napisati. Počeli smo megalomanski i s krive strane… Na kraju smo se zadovoljili malim “HPD Čvrsnica” 🙂 Od te točke do kuće je ostalo još malo. Na sreću! Jer su mi gojzerice se nacicale snijega i već sam počeo osjećati hladnoću. Na kraju mi je još ostalo da prebacim podatke sa sata na mobitel, ali i to zapelo. Kako i neće kad nisam čitao priručnik za korisnike. Ta će priručnik! 😀 Za taj postupak sam potrošio vrijeme od kave, i na kraju uspio najjednostavnijim rješenjem kad računala zapnu. Ugasi pa upali. Svejedno, hvala Dragane Marušiću na daru, radi k’o švicarski sat. 🙂 Evo i podataka koje je zabilježio… Prešli smo 12,2 km za 3 i pol sata uz savladavanje visinske razlike od 223 metra.
Sve u svemu ugodna šetnja u dobrom društvu i izvrsnom ambijentu.
Blidinje.NET/HPD Čvrsnica
