Uspon na Veliki Vilinac ove godine planirali smo u vrime memorijala I. Plazoniću ali smo ga zbog kiše odgodili. Kako po nepisanom pravilu svako planiranje nije uvik sigurno, skoro nam se i ovaj put desilo da uspon propadne zbog vremenskih (ne)prilika.
Litnja ciklona s kišom je polako napuštala naše krajeve pa je dogovor za uspon na Veliki Vilinac dogovoren za petak 12. kolovoza jer je odgovarao većini, a pridružila su nam se dvojica naših prijatelja na (privremenom) radu u Zagrebu i Dubrovniku koji do sada nisu bili na Vilincu. Zbog njih smo odlučili na laganiju varijantu uspona iz Vitlenice do koje je pristup moguć autom. Kad smo došli na Blidinje iznenadili smo se hladnim i vjetrovitim jutrom, a kišni oblaci još su zatvarali pogled na planine u okolici. Prema prognozi, nadali smo se poboljšanju i razvedravanju dok stignemo na vrh jer smo našim gostima najavili fantastične vidike koji nisu izostali iako nije tako izgledalo kad smo stigli na vrh.
Na našu sriću oblaci su se razišli nakon zajedničkog fotografiranja, a pod samim vrhom nam se pridružila skupinja mladih duvnjaka. Poslije marende kod planinarskog doma pod Vilincem, sada već u savršenom vrimenu, produžili smo do Hajdučkih vrata. Pogledi na vrata, Grabovicu, Neretvu, Prenj, Čabulju i Velež nikoga nisu ostavili ravnodušnim, a posebno ne naše goste koji su došli prvi put pa su ponovni dolazak najavili za slijedeće lito. Na povratku, naši Zoran i Slavo nisu izdržali pa su se popeli na obližnju Trinaču kako bi “skinili” još jedan čvrsnički dvotisućnjak.
Izvor: hpd-imotski.hr
