Ovo je jedan od onih izleta nakon kojeg se minjaju naslovne i profilne slike na društvenim mrežama. Storiji se izmjenjuju sa prekrasnim kadrovima i poučnim porukama. Pršte lajkovi i imaju zašto. Ne volim baš kad neko kaže ova planina je meni najlipša, ona je meni najbolja. Svaka planina ima ono nešto, ali Čvrsnica ima pregršt tog nečeg. Nakon prošlogodišnje pauze, ove godine mihovilci ne propuštaju priliku i pute se na ovu hercegovačku lipoticu. Ovog puta pristižemo iz dva pravca, tradicionalno iz pravca Tomislavgrada i moja malenkost iz pravca Posušja. Kako raste nadmorska visina, termometar miri sve manju temperaturu a planinski zrak me mami da ipak vozim otvorenog prozora. Zimzelena šuma je prošarana bjelogoričnim stablima koji su navukli svoje jesenske boje. Kakva bi to slika bila da znam slikati recimo pastelnim bojama. Skupili smo se u Hajdučkim vrletima pa nakon večere se selimo u planinarski dom Orlove stine.
Dolazim tamo treću godinu a sve mi se manje i manje sviđa. Sve je jako lipo al bez duše, dom ide u nekom smjeru kao i naš turizam. Ostavi pare al ne dolazi. U subotu se budimo na minus pet, stakla su nam okovana ledom ali naslućuje se da će to biti jedan prekrasan dan. Ne volim baš nabrajati pojmove, jer je to meni uvik bilo dosadno ali Čvrsnica zaslužuje upute tako da svaki planinar je barem jednom posjeti. Krenusmo autima do Vitlenice a jedno auto ostavljamo u Masnoj luci pokraj franjevačke crkve. Pomalo smo i šokirani jer svi smo nekako navikli da se ove godine lito neda, a mi se sad zabundavamo i čudimo ka Mara krivom kukumaru. Laganim Jokinim tempom gazimo kroz hladnu šumu i nakon nekih 40ak minuta izbijamo na čistinu. Sunce nas miluje pa pada i prvi striptiz. Anka nas zabavlja svojim šalama usput legitimirajući planinare kojih je tih dana bilo od svugdi. Sarajevo, Kakanj, Zenica, Makarska, Imotski,Split,Posušje i Mostar sve ih je Anka legitimirala i proljudikala s njima. Ni sami nisu svjesni da su sada ušli u jednu divnu knjigu u Ankinoj memoriji i da neće biti zaboravljeni sve dok Anka Partizanka bude bauljala ovim svitom. Dok se polako uspinjemo ispred nas se otvara hrbat Velikog Vilinca.
Dan je sve topliji ali hlad ne prašta, traži dugi rukav. U jednom takvom hladu smo naišli na grupu Sarajlija koji studiraju mašinstvo i samostalno planinare. Da se nebi priladili, pozvali smo ih da krenu s nama. Pojačani rajom, dolazimo do križanja sa stazom prema domu Vilinac i hladnim pivom. Mi skrećemo livo prema jezeru Crljenak. Neko reče da je to najviše jezero u be i ha. Hodamo dobro markiranom i utabanom stazu a s desna nam se otvara kanjon Dive Grabovice. Pola sata od jezera dolazimo do proplanka koji skriva krški fenomen: Hajdučka vrata. Tu smo naišli na krkljanac, jako puno ljudi je iskoristilo prekrasno vrime i želi posjetiti ovaj fenomen. Nama se nigdi ne žuri, pa smo posidali ispod kleke, marendali a nakon toga i poligali. Neki od nas su se uspeli na obližnji vrh Trinjaču. Kad se gužva razišla, spustili se i mi do Vrata da se nagledamo i naslikamo. Nadam se da će ovaj fenomen odoliti vrimenu i ljudskoj najezdi. Prtimo teške torbe i vraćamo se nazad istim putem do doma Vilinac, usput svraćajući na vidikovac s kojeg puca pogled na moćni Prenj. Znatiželjno slušamo ekipu koja je bila na Prenju planirajući da se i sami uskoro uputimo. Ne možeš mu odoliti. A tu je i slavni Velež iznad Mostara grada, Čabulja, pa Sarajevske planine. A ispod tiho teče Neretva. Docupkali smo napokon do doma na VIlincu a nas par odlučuje da zalazak sunca dočekamo na Velikom Vilincu. Neki zbog romantike, neki zbog pogleda a neki da se umore dobro prije spavanja. S posljednjim zraka sunca spuštamo se do doma, sidamo u zajedničku prostoriju i napadamo fažol. A iza toga jedan dio se pridružuje veselim domaćinima a drugi dio se zabavlja igrajući pantominu. Zajednički zaključujemo kako je dom na Vilincu možda i dom sa najlipšom pozicijom ikad. Pogled s njegove terase puca na moćni zid Pločnog, naš sutrašnji cilj koji izgleda tako daleko i tako nemoguće. Topla atmosfera doma, umor i pisma veselih domaćina nas je sve ušuškala vrlo brzo. Slijedi harmonija i rapsodija u zajedničkoj spavaonici. I žensko i muško i staro i mlado se izmjenjuje u hrkanju i prdenju. I to bez trunke ljutnje i stresa.
O kvaliteti grupe ću na kraju, jer to zaslužuje par slova. Ujutro se budimo a da ni sami nismo sigurni kad smo se probudili, jer makla se ura, a mi ne znamo dali naši pametni telefoni miču ure i kad nisu povezani na Internet. Miču. Nakon doručka sa smješkom na licu krećemo u još jedan prekrasan dan. Pozdravljamo domaćine i krećemo prema Pločnom. Izmjenjuju se krš i kleka sa borovim šumicama. Sunce grije a mi prolazeći kraj Peharovih stanova nakon dva ipo sata stižemo do križanja sa stazom koja vodi u Masnu luku. Ruksaci su sve teži iako se dosta popilo tekućine iz njih, ali dalje se mora. Nakon prvog brdašca stajemo a iskusni nam pokazuju kako ćemo siparom doći do Pločnog. Izgeda i dalje nemoguće i zastrašujuće. Mic po mic, korak po korak, serpetnina po serpetnina, izlazimo napokon na ravni plato i do utvrde Pločno. Na vrhu se nalazi telekomunikacijski objekt koji je u onoj državi bio važno čvorište. Poligašmo na betonske platoe i navališmo na ono šta je ostalo u ruksaku. Poslije fotografiranja krećemo oprezno prema podnožju sipara. Neiskusniji i strašljiviji članovi u pratnji njihovih pomoćnika silaze među zadnjima i tu se moglo odhaniti. Ali ne zadugo jer nas čeka dugotrajan spust do Masne Luke. Umorni i iscrpljeni oprezno koračamo spuštamo se i penjemo prema Masnoj Luci. Tu dolazi do male nezgode, Jelena (ne Jela) je ozlijedila ruku pri nezgodnom padu ali tu nastupa naša doturica koja joj brižno zavija ruku. S posljednjim zrakama sunca, strmom stazom se spuštamo do makadama. Dovatili smo se i asfalta a vani je sve hladnije i hladnije. Kroz guste grane tražimo kampanel crkve isprid koje smo ostavili auto. Vozači su se doslovno potrpali u auto a ostatak ekipe je demonstrira kojim se sve metodama ljudsko tijelo može ugrijati.
Moram vas razočarati, samo se trčalo u krug i plesalo kolo. Ja sam otiša u Hajdučke vrleti u nadi da ću naći mista da se ova junačka grupa nahrani, zgrije i napije. Topli odbijanac nas nije pokoleba, toplu okrijepu smo našli na skijalištu. Kad smo došli k sebi, punog želudca se vraćamo u dom Orlove stine di se nastavlja druženje i zabava. Sutradan je ekipa posjetila Ramsko jezero, neki su i obišli srušeni most na Neretvi i muzej slavnih bitaka iz Drugog svjetskog rata. Ja nisam bija tamo pa neću o tome, ali ću o ekipi. Našlo se tu 23 ljudi. Neki iskusni lisci, neki tek drugi put u životu kročili na planinu. Neki često planinare s klubom a neki o svom poslu. Većini je Pločno sa svojih 2228metara bio najviši vrh u životu. Ono šta je svima bilo zajedničko je dobar smisao za humor, tolerancija, neopterećenost i sreća. Da nas je neko bira, nebi nas ovako izbira. Veselo i bez pogovora ekipa je iznila tortu i to u plastičnoj kutiji da se pojede na Vilincu. Bilo je jako lipo ljudi s vama koračati. Nadam se da se vidimo uskoro.
Tekst: Mario Gverić
Foto: HPK Sveti Mihovil Šibenik
Blidinje.NET
