Kada je došao na čelo Javnog poduzeća Park prirode Blidinje, jedan Splićanin je rekao Zdravku Kutli: “Znate li tko može doći skijati na Blidinje? Onaj tko nije kupio svoj auto.” Danas pak u taj turistički biser dolazi se asfaltiranom cestom, bilo iz smjera Tomislavgrada ili pak iz Posušja ili Jablanice. U intervjuu za Večernji list BiH Kutle otkriva novosti koje će imati Blidinje kao nacionalni park. Danas tu brojni dolaze pronaći mir, ali i zdravlje, liječe astmu i post-COVID bolesti. Stranci kojima za posao treba samo računalo tu dolaze i raditi.
Park prirode Blidinje postaje nacionalni park. Što to konkretno znači i koje pogodnosti donosi samom području?
BiH je potpisala Naturu 2000, ekološku mrežu koju čine područja važna za očuvanje ugroženih vrsta i staništa Europske unije. Temelji se na dvjema smjernicama koje podržavaju politiku zaštite prirode Europske unije. U BiH je taj postotak zaštićenih područja 2,7 posto. Na razini Europske unije je 20 posto područja pod zaštitom. Mi smo napravili studije, odnosno Federalno ministarstvo okoliša, gdje je sve pripremljeno da Blidinje bude nacionalni park, osim političke odluke.
U posljednje vrijeme je donesena politička odluka, ali je bitno naglasiti da smo samim osnivanjem, odnosno prelaskom ovog parka s Herceg-Bosne koja je bila osnivač na tri županije s hrvatskim predznakom, mi bili ”dužni” biti federalna ustanova jer u federalnom Zakonu o zaštićenim područjima piše da ga može osnovati jedna županija ili entitet i da onda nema problema jer ga ona financira, kao što se čini s Hutovim blatom. Ali čim je osnivač jedna ili više županija, onda je problem. Danas je došlo vrijeme da zakonski sve uredimo, a nacionalni park je jedan rang više i to je suprotno od onog zlonamjernog što pojedinci govore. Za nacionalni park je jako važna zonacija. Tko je na Blidinju, zna o čemu se radi.
U Masnoj Luci, gdje je svećenički samostan, bit će zona A. To znači da ona munika, koja je inače zaštićena i najveći konglomerat u Europi, tu nitko ne može ništa sjeći ni raditi. Jasna je stvar da to treba zaštititi i bit će zaštićeno. Onda imamo zone B, C, D, a onda izvan tih zona prema Tomislavgradu, Posušju, sve možete raditi. I što je bitno, ni jedna općina ne gubi ingerencije jer je nemoguće da Federacija daje dozvole. Zamislite koja bi gužva bila da rodni list vadite u Sarajevu. Otprilike, neki ”antivakseri” nacionalnog parka pišu i govore na tendenciozan način, a to je, po meni, nonsens.
Blidinje je praktički postalo turistički biser zemlje, ali i regije, dolaze skijaši zimi, šetači ljeti. Kako ste to postigli?
Te ljepote Čvrsnice, Vrana, Dugog Polja i Jezera… i sve ono što se gore događa, klima, antialergijski prostor zbog cvjetanja borova, čini to, uz skijalište, posebnim mjestom. Skijalište, nažalost, nije završeno po projektu. Imali smo prvi četverosjed u BiH, ali su u međuvremenu svi drugi brže napredovali. Dok Uprava na čelu sa mnom nije došla, Javno poduzeće Park prirode Blidinje se praktički bilo ugasilo jer je novac išao na neke druge strane. Radili smo, ali još nismo digli skijalište na razinu do koje može ići i ono je sad iznajmljeno, ali nekad će doći vrijeme.
Blidinje je brend za Novu godinu, tada tu boravi oko 7.000 ljudi. Pravi se glazbeni program, dovode pjevači, postavljaju šatori… U uspjesima Blidinja moram spomenuti međunarodne organizacije. Via Dinarica, Program Ujedinjenih naroda za razvoj, odlučio je od Dinarida, ne samo Čvrsnice, nego od Slovenije do Albanije, raditi ”al pari” Alpama. Došlo je to u dobru fazu. Via Dinarica je angažirala šetače, planinare, snimatelje… preko lokalnih planinarskih društava, Slovenci su radili svoje, Hrvati svoje, mi svoje.
Tako da se sada radi jedan infocentar koji će biti na Blidinju, drugi na Sutjesci i svaki planinar koji je blizu i želi hodati po Čvrsnici, moći će unajmiti ili kupiti opremu, dobiti vodiča i slično. Taj infocentar bit će izvrsna usluga svima koji dolaze izvana, a vjerujte da ljudi dolaze iz Slovačke, Poljske, Češke…, što znači da su međunarodne organizacije nama na Blidinju pomogle, od UNDP-ja do USAID-a i ostalih.
Koliko je dosad teško bilo biti na dužnosti direktora poduzeća koje djeluje pod ingerencijom triju lokalnih zajednica, triju županija. Trebalo je vjerojatno dosta balansirati da bi se iznalazila neka rješenja za Park prirode.
Vjerujte, ima narodna za sve koja kaže: najteže je biti prorok u svom mjestu. Nažalost, mi Hrvati to dobro znamo. Ako i lokalpatriotski gledate, mi slabo znamo upraviti onim što imamo. Dođu ljudi sa strane, govore nam: ”Znate li vi što to imate”, A recimo da znamo, ali slabo mi to koristimo. Znači, dosad su već trebale biti reklamirane zračne toplice, taj antialergijski prostor. Ja znam ljude koji su gore izliječili astmu. Možda će se netko smijati jer je to neizlječiva bolest, ali čovjek koji je koristio ventolin i onu pumpicu, pet godina je šetao po 15-ak dana kad borovi cvatu i danas mi kaže: ”Zdravko, ja sam izliječio astmu pa neka priča tko što hoće. ”A evo ostali, ne moraju je izliječiti, ali bi je mogli zaliječiti. Alergija danas ima koliko hoćete.
Ja sam nastojao s bolnicom dogovoriti da gore dođu liječnici, da se dovedu pacijenti upisani u kartone, da budu 20 dana te da se vidi koja su poboljšanja. Znate, i za čuda trebaju dokazi, pa tako i za ovo ovdje treba potvrda liječnika jer ljudi se stvarno dobro osjećaju, ozdravljaju ili ublaže bolest. Ovdje vidim veliku perspektivu sa sportom i rekreacijom, poboljšanjem krvne slike, liječenjem depresije, a da ne govorim o liječenju post-COVID-a u ovom vremenu i tako dalje. Tu su županije mogle puno više učiniti jer ako se zalažemo za ekologiju, ne smije to biti samo na način da nam budu puna usta toga, ali bez konkretnih projekata. Zato sada, kada odemo na federalnu razinu, vjerujem kako će se mnoge stvari raditi bolje.
Vikendica je sve više, a čini se i žitelja koji tu stalno borave. Kako komentirate činjenicu da Blidinje snažno privlači ljude iz BiH, Hrvatske, inozemstva…?
Puno je istine i u tome da privatni sektor puno brže reagira nego državni. Ranije Blidinje nije napravilo iskorak u skijaškom smislu, ali su krenuli turisti iz Splita i Zagreba i danas iz Hrvatske imate 40 posto vlasnika kuća. Imate ljude iz Osijeka, Dubrovnik gore ima miniopćinu. Oni su na moru, a vole snijeg i to je njima najbliža destinacija, a da ne govorim koliko ti ljudi dolaze sada kada je počela korona. Pogotovo stariji, ozbiljniji, oni koji su krenuli s radom od kuće. Budu na Blidinju, tu borave, šetaju, zdravije im je i jeftinije, ugodno im je.
Naravno, urbanističkim oblikovanjem nisam zadovoljan. Zamislite da smo na početku donijeli odluku da sve kuće imaju 10 centimetara slame po krovu. Smatram da bi nas posjećivali milijuni ljudi. Ali, svaka stvar ima plus i minus. Vi danas možete naći smještaj na Blidinju po raznim cijenama, imate hranu i piće, sve domaće. Mi smo u tom jednom centru. Praktički, probudite se na Blidinju ljeti, odete do mora, vratite se navečer. Iako su dnevne temperature veće od 40 stupnjeva, na Blidinju se navečer pokrivate dekom.
Znamo da se borite i s napastima poput lovokradica, pa onih koji nepromišljenim postupcima povremeno nanesu štetu parku. Kako to komentirate?
Kada se potpuno riješi priča s nacionalnim parkom, mi ćemo dobiti 700.000 KM za hladni pogon, za rendžere koji bi sprječavali krivolov i stručnu ekipu koja bi radila na natječajima da bi se što više novca povuklo iz Europe i svijeta za projekte. Netko je pametan rekao, svaki veći problem koji želite riješiti svedite ga tako da zamislite obitelj i razmislite kako biste u kući uradili stanje i to primijenite.
Mi smo, dok smo bili pod županijama, željeli napraviti stalnu policijsku postaju i da smo to napravili, danas ne bismo razgovarali o krivolovu. Nekome nije bilo u interesu ili je bio trom. Jer da je tu policija, isti trenutak se izlazi na dojavu građana ili svoju osobnu ili se jedan dan uvodi red pretresanjem automobila. To nismo uspjeli preventivno riješiti jer nemamo novca za to, a nadam se da će se kroz nacionalni park to riješiti.
U vašem mandatu Blidinje je, neosporno, postalo turistički brend kao park prirode. Kakva su očekivanja u budućnosti kroz nacionalni park?
Osobno mi je žao što nije bilo financijske podrške da napravimo više, ali sam se trudio biti nazočan u svim onim događanjima za dobrobit Blidinja i biti na usluzi kako domaćima tako i međunarodnim organizacijama. Sad je gore prisutna jedna talijanska organizacija, radit će tri godine da se pojača individualni turizam, individualna proizvodnja ekoloških proizvoda, sireva, namaza, sirupa…, bilo čega što ljudi rade. I oni će pomagati jer u tome vide dobrobit.
Blidinje, da se ugasi danas, odnosno Uprava Parka prirode, ono bi funkcioniralo na osnovama na kojima funkcionira jer mi tu od nečijih privatnih poslova nemamo ništa za razvoj Parka prirode. Ali onda, kad sam ja stigao na dužnost, Blidinje je imalo dosta makadama i sjećam se jednog Splićanina koji je došao gore. Ojužilo je, bile su velike rupe, teško je bilo doći do lokacije, a onda mi je rekao: ”Znate tko može doći na skijanje na Blidinje? Onaj tko nije kupio svoj auto.”
E, za razliku od toga danas imamo cestu od Tomislavgrada, Posušja, Jablanice do Blidinja. Sve je asfaltirano i sad je samo do inovativnosti i kreativnosti onih koji ostaju i koji će dolaziti na Blidinje. Vi gore možete ponuditi sve što nudi svijet, Švicarska i Austrija. I mnogi smatraju da ćemo mi za nekoliko godina biti svjetska destinacija.
Blidinje.NET
