Nakon nekog vremena HPD Prenj 1933. Mostar nas je počastio i obradovao organizacijom izleta za građanstvo. I to ne bilo kakvog već izleta na Hajdučka vrata. Taj prirodni fenomen na planini Čvrsnici, smješten na rubu kanjona Dive Grabovice na 2000 metara nadmorske visine, su stoljećima stvarali prirodni uvjeti i još 1985. godine proglašen je zaštićenim prirodnim spomenikom u BiH. Prema nekim legendama, u vrijeme Osmanskog carstva na tom mjestu su se odmetnuti momci proglašavali hajducima. Prolaskom kroz Hajdučka vrata, oni se zavjetuju da će čuvati družinu i biti njezinim uzornim članom. Da hajdučki duh u nama još nije izumro, a i da je velika želja posjetiti to jedno od najinteresantnijih i najfotografiranijih hercegovačkih znamenitosti, pokazao je i veliki broj prijava za izlet. Izgleda da ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da su se Mostarci zaželjeli planinarenja.
I tako poveća hajdučka družina od preko 90 članova, predvođena vodičima Stanice planinarskih vodiča Mostar i ekipom iz HPD Prenj 1933. Mostar, krenu u pohode Mijatovom prolazu (po hajduku Mijatu Tomiću), kako se još u narodu naziva ovaj planinski prsten. Od polazišta u Vitlenici uske staze nas vode kroz borovu šumu, a potom kroz predijele s niskim raslinjem, koji se smjenjuju s kamenitim tlom, ovaj put i blatom od otopljenog prvog snijega. Već pomalo umorni, pravimo prvu pauzu na vidikovcu prije Zaglavlja. Povrativši koliko-toliko snagu, nastavljamo dalje i prelazimo par uzbrdica. Na obostranu sreću i iznenađenje usput susrećemo velik broj planinara i ostalih ljubitelja prirode. Oko 12:30 dolazimo na raskrižje za Vilinac s desne strane i Hajdučka vrata s lijeve i saznajemo da nas još sat vremena dijeli od dolaska do željenog cilja. S desne strane nam se otvara pogled na veličanstvene vrhove Prenja i vjerujem da i one koji su tu ili po prvi ili bilo koji put ostavljaju bez daha. Na putu prolazimo i kraj jezera Crvenjak, koji nam se čini kao oaza usred pustinje. Dolaskom na Hajdučka vrata pružaju nam se prelijepi vidici na stijenu Velikog kuka, Mezića stijenu, Pesti brdo, Čabulju, Velež i neizbježni Prenj. Vrijeme na vrhu provodimo u druženju, odmoru, okrepi, ali ponajviše u uživanju u prizorima ispred nas. Užitak ne bi bio potpun bez fotografiranja, jer ako se nisi uslikao, ne smatra se da si na Hajdučkim i bio pa se u nekim trenutcima čekalo i do pola sata da se ovjekovječi taj prijem u hajduke. Nakon nekome kraćeg, a nekome dužeg zadržavanja na vrhu, manje-više umorna hajdučija, oko 14 sati, kreće natrag, svatko svojim tempom tako da smo se sa zalaskom sunca svi spustili u Vitlenicu.
Valja i pripomenuti da nas je cijelim putem pratilo lijepo vrijeme s dosta sunca. Vjerujem da smo i pored umora svi sretni i zadovoljni stigli doma, dolaskom do Hajdučkih vrata upisali se u hajduke, a prelijepi prizori su nam se trajno urezali u pamćenje. Vjerujem da većima željno iščekuje još lijepoga vremena i sljedeće izlete HPD Prenja 1933. Mostar jer ne bi bio red da dugo čekamo do ponovnog odmetanja u hajduke.
