Ekstenzivni uzgoj stoke, osobito ovaca, bijaše stara tradicija duvanjskog kraja još od ilirskih i rimskih vremena. Stoga je ovčarstvo bilo stara tisućljetna tradicija na Duvanjskom polju. Ovca je Duvnjaku davala meso, sir, mlijeko i vunu, a od njezine kože pravila se oputa za gornji dio opanka, kojemu potplat bijaše od goveđe kože. Od vune se proizvodila tradicionalna narodna nošnja, osobito zimska. Bila je to posebna sitna planinska pasmina, dugačke i prave dlake, prilagođena krškom terenu i ondješnjim klimatskim uvjetima. Još između dvaju svjetskih ratova, ovce bi u proljeće boravile na planinskoj ispaši, a svako je selo na ljubuškoj visoravni imalo svoje staje i torove. Napajale su se na lokvama, a austrijska je vlast na Ljubuši, ispod Kulaševca, sagradila veliku zidanu lokvu s koritima, pravi bazen koji se punio vodom iz bliskog izvora Pišćetka. Kada bi se livade u polju pokosile, stada ovaca silazila bi u polje a za ljetnih bi noći boravile u torovima koji su se pomicali po njivama te ih tako gnojili. Uz tor bi u posebnoj pastirskoj kolibi od dasaka boravio pastir sa psom tornjakom. Bio je to krupan pas, kosmat, spuštenih ušnih školjki, tupe masivne njuške i vlasasta zavinuta repa, pasmina slična šarplanincu ili bernardincu, možda posebna pasmina bosanskog psa (Canis bosniensis). Na veliku i presudnu ulogu ovčarstva u tradicionalnome duvanjskom domaćinstvu ukazuje i bogat leksik u vezi s ovcom, o čemu će biti riječi u poglavlju o duvanjskom govoru.
Bez domarca, domaćeg konja, prilagođena krškom terenu, bio bi nezamisliv tradicionalni život u duvanjskom kraju. To je vrsta bosanskog ponija (bosanac), crne (vranac), smeđe (dorat), riđe (riđan), mišje (kulaš), bijelosive (zekan) ili bijele (đogat) dlake, rjeđe šaren (šarac). Potkivao se pločom, a ne potkovom u obliku slova U. Osamaren drvenim samarom najčešće je služio kao tovarna životinja (vreće žita ili brašna, sepeti ili krošnje, fučije s vodom, tovar drva iz šume). No upotrebljavao se i kao tegleća životinja, ispomoć volovima u vuči teških volujskih kola. Tada bi se po dva ili rjeđe po tri konja uprezala ispred volovskog para, upregnuta u jaram. Slično bi bilo i pri oranju s drvenim plugom, čija bi kolca (ornice) redovito vukli volovi, jedan, dva ili tri para, ovisno o stanju i imanju. U selima uz cestu koja je išla od Šujice do Tomislavgrada i ondje se granala prema Mostaru, Livnu i Splitu, volujska masivna i troma kola bila su potisnuta konjskima (araba), a domarca je u vuči počeo istiskivati krupniji ravničarski konj. Stoga se u godinama nakon Drugoga svjetskog rata domarac upotrebljavao u onim duvanjskim selima sa sjeveroistočne strane polja, koja su bila izvan glavnih prometnica (od Mokronoga do Seonice). Premda ga je u nošenju lakšeg tereta u siromašnijim kućanstvima katkad zamjenjivao magarac (ćužac), domarac je bio dugo vremena nezamjenjiv pri vršidbi žita na gumnima, prije uvođenja vršilice 70-tih godina XX. stoljeća. Za zimskih mjeseci, kad bi predahnuo od ljetnog teglenja, domarac bi povremeno služio u svatovima kao sedlenik (jahaći konj). Cijenio se osobito brz domarac, koji je “nosio trke”, u svatovima ili, u komunističkom poraću, na smotrama. Za sezonskih predaha domarac je boravio u alaši, seoskome konjskom stadu, koje bi po poljskim ili planinskim pašnjacima čuvao iznajmljen alašar, seoski pastir. Unatoč povremnim vučjim prepadima, konjsko se stado od kasnog ljeta pa sve do kasne jeseni puštalo noću na pašnjak. Premda je u komunističkom poraću u duvanjskom kraju vladala poluishranjenost pa i glad, konjetina se nije jela, a na marvinski dernek (stočni sajam) u ondašnje Duvno dolazili bi talijanski trgovci te kamionima odvozili kupljene konje za proizvodnju salame.
Sitno bosansko govedo (buša), prilagođeno krškom terenu, čas polju, čas planini, treća je po važnosti domaća životinja duvanjskog kraja. Volovi bi se upotrebljavali za vuču masivnih drvenih volovskih kola te pri oranju drvenim plugom, a krave bijahu isključivo muzare. Od goveđe kože pravio se opanak, osobito u suhim razdobljima krškom terenu prikladna obuća. Zimi su goveda boravila u stajama, hranila se sijenom i slamom, a od proljeća do jeseni boravila su preko dana u seoskom krdu (srida), koje je čuvao iznajmljeni seoski govedar, sridar. Premda nije bilo službene duvanjske koride, veoma je bio cijenjen bik bodač (bak), koji bi u seoskom krdu (srida) osiguravao svoju nadmoć a spontano ju je povremeno pokazivao i pri približavanju dvaju krda na ljetnoj ispaši u polju. U međuraću, imućniji bi seljaci držali posavce, volove dugačkih i vitih rogova (vilaši), što je bio znak određena seoskog prestiža u usporedbi sa sitnijim domaćim volom. Uprezo on i po šest vilaša! Bila bi to najveća i najdraža pohvala koju je mogao čuti seoski gazda. U komunističkome poraću, osobito za kolektivizacije sela, kad je stočni fond bio opustošen za vrijeme rata (opljačkala ga i pojela uglavnom “narodnooslobodilačka vojska”) i dokrajčen “otkupom mesa” za prehranu nove vlasti i “radničke klase” po gradovima, pokoji bi stariji seljak znao nostalgično reći, prisjećajući se međuratnog stanja: Bivalo je u klanicama i po trideset priuza krupnog mala. Da bi se shvatila ta nostalgična rečenica, valja imati na umu ondašnju poratnu bijedu i neishranjenost, još pogoršanu prisilnom kolektivizacijom sela (1951.-1953.).
Od peradi uzgajala se vrsta kokoši, skromna i dobra nesilica, a pijetao (pivac) je stoljećima uspješno zamjenjivao budilicu u seoskom kućanstvu. Vrijeme se poslije ponoći mjerilo “prvim i drugim pivcima”, a ta se pripitomljena ptica raskošna repa instinktivno i nepogrešivo glasala točno u određen sat. U seoskoj patrijarhalnoj zajednici i sreća se nekako mjerila njegovim pjevom: “Teško kući di pivac ne piva” – kaže narodna poslovica. To će reći da je riječ o opustjelu, mrtvu domu.
Između dvaju svjetskih ratova, pa i u poraću, neke su se obitelji, obično boljestojeće, bavile i pčelarstvom. Od proljeća do jeseni duvanjski kraj obiluje livadnim cvjetnicama u polju i planini pa postoje uvjeti za dobru “čeliju (pčelinju) pašu”. Košnice (ulišća) bijahu domaće izradbe, od jelove daske, a pčelinjaci (čeline) obično su se nalazili negdje unutar kamene ograde, u prisojnoj strani iznad kuća. Ondje se uzgajala čelija ljubica, zeljasta biljka aromatičnih listova, vjerojatno vrsta pčelinje metvice (matičnjak, Melissa officinalis L.). List joj je bio širok i okrugao, za razliku od metvičina izdužena lista. Kad bi se grančica te pčelinje metvice stukla kamenom ispred košnice, jak i ugodan miris privlačio je mladi roj u novu košnicu. Udarajući kamenčićem o stručak položen na kamen pred novom košnicom, domaćica bi monotonim napjevom mamila mladu pčelinju kraljicu: Ajd u kuću ljuba, ajd u kuću majka… Privučen jakom aromom, roj bi se polako spuštao pred košnicom te kroz mali prosjek na dnu stao listi u ulišće. Uz lastu, pčela je jedina duvanjska “sveta životinja”, koju je grijota (grehota) ubiti, pa i onda kad koga ubode svojim žalcem! To, dakako, ne vrijedi za osu ili bambuka (bumbara).
Kao što je postojala pučka medicina sa svojim “likarušama”, fratarskim receptima za pojedinu bolest, tako je u duvanjskom kraju, izrazito stočarskom, postojala i pučka veterina. Pučki “veterinari” i različiti samozvani “marvinski vidari” davali su svoje stručne i magijske usluge katkad badava, katkad za sitnije novčane ili koje druge protuusluge. Plodne ovnove (prazove) i bikove (bakove) sterilizirali bi (utukli maljem) tomu poslu vještiji seljani bez kirurškog reza. No za steriliziranje krmača (guda) i nerasta (gudin) bio je potreban nešto vještiji marvinski doktur. U određeno doba godine kroz duvanjska bi sela prolazio po koji Rakićak, Posušak ili Imoćanin sa svojim štrumentima u kožnu torbaku. Zvali su ih škopigude, a krmaču bi ili nerasta uškopili (sterilizirali) brzo i spretno, za male pare. Ždribac (pastuh) se ipak vodio pravom veterinaru (živinskom dokturu) u veterinarsku stanicu. Kad bi ovcu, goveče ili konjče ugrizla zmija otrovnica, životinja bi se zalijevala crnim sokom od aptovine, zeljaste vrste bazge koja raste po planinskim docima. Kad bi zatajila i ta likarija (lijek), životinji bi se šapćalo na uvo (šaptalo na uho), a magijsku bi formulu pri tom izgovarao znalac. Da bi magijske riječi bile djelotvorne, morale su se držati u tajnosti i tek u starosti ili bolesti povjeriti nekom nasljedniku jednokratnim priopćenjem. Katkad bi se oboljeloj ovci “pušćala krv” (puštala krv). Nožem bi joj se odrezao vršak uha a blagim udarcem štapića ili šibe pospješivalo bi se istjecanje krvi. Zbog tog zahvata mnoge su ovce bile čulaste (čule), dijelom odrezana uha.
U duvanjskom se kraju, kako je rečeno, uzgajao ječam (dvoperi), zob, raž, ozimica (ozima pšenica) i jarica (jara pšenica). K tomu je, zbog rastresita planinskog tladobro uspijevao krumpir, vrsta planinskog kupusa, repa te posebna vrsta sitnozrnogaplaninskog kukuruza. Voće se manje uzgajalo, tek gdjegdje jabuka, šljiva i kruškapo seoskim vrtovima (baščama). Pokušaj međuratnih i poratnih komunističkihvlasti da se podignu voćnjaci, nije uspio. Između dvaju svjetskih ratova i dijelom uporaću uzgajao se lan i konoplja, od kojih se proizvodila domaća prtenina za rubljei ljetnu odjeću.
Tako je u tome prirodnom okolišu, na dinarskome krškom polju, stoljećima nastajao, s prijelazima i nijansama, specifičan odnos između tradicionalne stočarskoratarske zajednice te polja i ponornice. Priroda je uvjetovala određen tip kulture a kultura povratno djelovala na prirodu, i tako redom u dvoipoltisućljetnom slijedu, od ilirskih gradina, preko srednjovjekovnih stećaka (mašeta) do “gastarbajterskih” vremena u drugoj polovici XX. stoljeća.
(nastavlja se)
Izvor: Marko Kovačević: Polje i ponornica, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2013.
Foto: Vinko Vukadin
Blidinje.NET/mandino-selo.com
