Skoro je 6 i 30, spremam posljednje stvari u ruksak, stablo ispred prozora potpuno je ozelenilo, ono je moj vodič za godišnja doba i daje mi znak da je došlo proljeće. Nebo iznad ne obećava pravi proljetni dan, ali ptice na stablu i zvuk rastvaranja mladog lišća na platanu znače da je vrijeme buđenja i vrijeme novih početaka došlo. Dok navlačim na noge ljubičaste tenisice, broj veće, osjećam kako mi srce ubrzano kuca od uzbuđenja. Školjka, okačena na metalnu policu lagano zvecka, osmjehujem se jer osjećam da me podsjeća na sve ono što sam naučila s njom. Osjetim lagano ljuljanje, školjka zvecka glasnije, teglice s cvijećem lupkaju jedna od drugu, u trenutku se pridržavam za ormar i shvaćam da se Zemlja opet buni, buni se protiv ljudskog nemara, pohlepe i oholosti, otresa nas kao pas Felix kapljice vode s krzna nakon kupanja.
Nešto više od stotinu ljudi ispred stadiona pokazuje mi da se povećava broj onih koji osluškuju Zemlju, koji je vole i dive se njenoj prirodnoj ljepoti, bez potrebe da je lažno uljepšavaju. Svi spremni upoznati dio naše okoline koji je priroda brižljivo i strpljivo oblikovala kroz milijune godina. Dok sjedim naslonjena na hladno staklo prozora u autobusu i kraj mene ubrzano prolaze automobili, drveće, ljudi, osjećam kao da stojim zaglavljena u tom mjestu i razmišljam kako je kratko vrijeme koje provodimo na Zemlji. Njoj je to ni treptaj oka, mušica koja proleti kraj glave i čije postojanje brzo zaboraviš, njoj smo mi prolazni.
Razmišljanje mi prekida dolazak na mjesto početka našeg prvog zajedničkog pothvata. Prvi školski sat u prirodi, u stomaku uzbuđenje gotovo jednako uzbuđenju sedmogodišnjaka koji polazi u prvi razred. 15. Planinarska škola, volim taj broj 15, i ne vjerujem u slučajnosti, znam da smo svi tu s razlogom i, iako nećemo uvijek otkriti i saznati razloge, oni postoje.
Početni koraci i zvuk zveckanja štapova, još uvijek neujednačeni, još uvijek nismo u ritmu, pronalazimo se, svi smo pojedinci ubačeni u novo iskustvo u kojem se miješa strah s nepripadnošću.
Prvi prelazak preko vode, skidanje obuće, gaženje u hladnu vodu rijeke Bijele kojoj remetimo njen tok i kao da nas kažnjava svojom hladnoćom, čineći da nam stopala postaju bolna i crvena od hladnoće. Javljaju se i prva negodovanja, razočarenja, jedan prelazak, drugi prelazak i tako sedam puta, sedam ledenih opomena da prirodi ne trebamo prkositi. Nakon kraćeg odmora i okrijepe, krećemo dalje, korak po korak, u dugoj koloni, ulazimo u šumoviti dio. Kroz sive oblake proviruje poneka zraka sunca i obasjava tek prolistala stabla stvarajući kaleidoskop zelenih nijansi oko nas. Noge koračaju po utabanoj stazi, još mekanoj od prethodnih kiša. Mirisi vlažne zemlje s tek procvjetalim cvijećem koje skromno izviruje u sjeni stabala odvlače mi misli ka nepoznatim predjelima o kojim često sanjam, gdje mirisi i boje umiruju um i liječe dušu. Uski krivudavi put doveo nas je do pećina koje su se nadvile nad nas i shvatih tada da nas priroda pokušava zaštiti, daje nam sklonište i čuva nas. Smijeh i žamor koji se razliježe pećinom bio mi je znak da smo se prihvatili, jedni druge, mi prirodu, i ona nas. Nedugo nakon toga stigli smo na odredište, skriveni biser, tajanstven, mističan, uski procjep koji u isto vrijeme zove da poviriš unutra i plaši svojom veličinom. Žubor vode u dubini pećine poput pjesme sirene vuče da krenem prema središtu procjepa kojem ne vidim kraj. Duboki kanjon, smeđa stijena, glatka i sjajna poput dijamanta, ljepota koja zaustavlja dah, koračam kroz hladnu vodu, zaboravljam da me bole stopala, gledam u visinu, u zrake svjetlosti koje se raspršuju po pećini, mjesto, kao da nije s ovog svijeta, sanjam li to ja opet neznane predjele ili sam tu. U srcu toga – vodopad, sjajne kapljice raspršuju se po zraku, voda u svojoj snazi pada s vrha stijene i nastavlja dalje svoj tok, divlja i slobodna.
Pri izlasku osjećam kao da sam upravo saznala tajnu, veliku tajnu koju samo sretni otkriju, blago, strogo čuvano i nedostupno nedostojnima.
Sitna, paperjasta kiša podsjeća nas da trebamo krenuti. Dok hodamo natrag, voda u potoku više nije toliko hladna, ne opire nam se, priroda nas je prihvatila, sprijateljili smo se. Koraci su nam u ritmu, smijeh je glasniji i međusobna energija se ujednačila. Vrijeme je za povratak. Ima nešto toliko neobično u povratku. Ne volim ih, vraćanje istim putovima, vraćanje starim navikama, vraćanje prošlosti. Ali iz povrataka možemo mnogo toga naučiti, sigurno je lakše vratiti se istim putom nego penjati se i ići naprijed. Nije li tako i u životu, uvijek je lakše vratiti se natrag, i neka, povratak nam je nekad potreban, ali samo ako naučimo da nam bude početna točka za osvajanje novih vrhova.
Blidinje.NET/HPD Prenj 1933.
