Kada je voditelj jednu manekenku u američkoj komediji Cura na zadatku pitao da opiše svoj savršen dejt, nakon kraćeg razmišljanja odgovorila je da bi to svakako bio 25. travanj, kada nije ni prevruće, ni prehladno, samo je potrebna lagana jakna. Upravo takav, 25. travanj, svanuo je u nedjelju kada smo se mi, polaznici 14. planinarske škole HPD Prenj 1933 Mostar, zajedno s članovima istoga, uputili k Čvrsnici. Planirana tura vodila je put Žlijeba i Tisa.
Tradicionalno okupljanje ispred stadiona i polazak u 8 sati bih preskočila zbog neprisutnosti na spomenutome uslijed poteškoća s izlaskom iz REM faze. Srećom, spremanje stvari noć uoči polaska olakšava stvar, pa u kratkom roku polazim za ekipom prema Grabovici, uz prethodne konzultacije s vodičem Josipom.
Ovom prilikom hvala Zvoni koji je stajao pokraj auta na magistrali kao policajac, jer bi me, u suprotnom Google Maps odveo u Eco selo Grabovica.
S brzom ekipom Mateje, Lore, Vinka Zrinka i Zvone, stižemo društvo kod prvog izvora vode. Kolonija satkana od marljivih mrava na čelu s vodičem Ticom, svih veličina i uzrasta, zaputila se iz svojih mravinjaka u potragu za hranom, ali ovaj put, onom za dušu. Duž cijelog uspona koračamo kroz Šumu Striborovu, koja promjenom nadmorske visine mijenja svoju vegetaciju, dok se zrake sunca probijaju kroz tek zazelenjele krošnje do borbenih lica planinara zaštićenih SPF-om. Prva velika pauza biva na Žlijebu (1092 mNv) kod planinarske kuće. Okrijepa i presvlačenje uslijedili su prije prebrojavanja i nastavka uspona do Tisa. Istim tempom, ali uz manje priče, idemo u pohod k vrhu. Nakon nekih 4 sata od početka puta, grupica po grupica, stiže na Tise. Žamor, umorni uzdasi, olakšavajući izdasi, smijeh. Sve se to u tom trenutku moglo čuti na 1380 metara nadmorske visine. Zvuci zadovoljstva. I ponosa na sebe. Slijedi presvlačenje, piš/puš pauze, posjet vidikovcu, slikanje, razgledavanje okoline, traženje Hajdučkih vrata, dijeljenje hrane, kave i vode, upoznavanje i zajedništvo.
Nakon potrebnog odmora, krenuo je povratak nazad i spust. Kao što to obično biva, tempo je bio nešto brži, usprkos pritisku u koljenima i umoru. Pri povratku na Žlijeb posjećujemo tamošnji vidikovac i pravimo pauzu za okrenuti koju kobasicu i pojesti i popiti sve što nam je ostalo. Sa zalaskom sunca spuštamo i mi te tako završavamo svoj savršeni dejt, uz pljesak i riječi našeg vodiča Ivana.
Kažu da se mravi iz istog mravinjaka poznaju po svom mirisu. Znamo da mi jesmo.
Kao i mali mravi, svojim sinergijskim djelovanjem, svatko se od nas nahranio putem, ali i ponio komadić svom domu.
Tekst: Doris Rozić
Blidinje.NET
