Advent je kročio Poljima. Strukom ga obavio sjever i bura, u prsa mu udara zapadnjak, hladan i pun vlage. Južine su uzmakle. Kosama planinskim cvokoće mjesečina. A Advent u ruci nosi svijeću. Prvu od one svoje četiri. I traži zgodu da je upali. Da mu je bura i zapadnjak ne ugase.
Svijeću palim za Badnje, za stećak onaj jedini. I onaj pogled čežnje prema Pločnom, prema vrhovima, prema nebu. I molim za svoje Badnjake i Božiće, za svoje advente. Tko ih izbrojati može. Tko?! Za badnjake na Badnjima usječene, i na njima križevi urezani. Sve kako treba. Da se zna. I nema Domaćina da ih unose. Udovice i dječica. Da! Na Badnjima badnjake unose.
I drugu svijeću palim za sv. Petra i Pavla na Borovoj Glavi i na Barzonji do Gospe Snježne. U bronzin sam pšenicu nasuo i u pšenici cvijeću uglavljujem. Da u bronzinu i pšenici nauzgor stoji i svijetli i grije advent. I da se ne gasi, i da pucketa bila joj radost ili žalost.
I svijeću treću za Jedinicu i Divojačko groblje na Barama palim. Da gori na Jedinici gdje uvijek puše, i gdje se snijeg ne hvata. A pod njom Svinjača ko majka dobra, rodna da rodnija ne može biti. I Grad na Poljih ponad stećaka broji jesu li svi na broju. A Divojačko groblje u prsi svoje jade skuplja i ne da suzi da krene. Već uvijek s osmijehom svoje misare prima i otprema i opet ih svake godine čeka.
I četvrtu svome svetom Anti na Polju Dugom palim, a prije stećaka drevnih. Na njima kolo nemušto, i kolo tužno, kolo naopako. Ni prebijene u džepu da mu zavit dadnem, pa kleknem pred nj i dušu mu prostirem, a on mi u srcu zaigra, sveti moj Ante i ne da mi da klonem. Uvijek me uzdigne.
I gore sve četiri svijeće adventa na Poljima mojim da je milina. A ja s Divom Grabovčevom na Kedžari krunicu molim i jelama zborim da rastu do neba. Diva je ruke sklopila i priča mi o svojoj Luci i svome Luki i janjcima svojim. O svom janjetu malom što mu je majka umrla. Silazimo oboje Stipića Livadi. Zora je rosna i trave pod njom klonule. A konji vrani iza sna nas gledaju griva spletenih. Gore je Flojin grob, šapćem joj očima suznim, a ona očima na odgovor zatrepta: Znam, veli. I zalepeta kraj nas jato jarebica kamenjarki, i vratiše se i krenuše s nama u advent što svijećama svojim u Poljima gori.
Bože, gdje li je Mijat?! Jataci mu slabo uzdanje. Vran mu pod glavom jedino nadanje. I Mijat u ruci svijeću drži i pali je u planini svojoj za advent svoj.
Piše: Fra Ante Marić
Blidinje.NET
