Imate li vi mjesto na koje idete odmoriti od sviju i od svega?
Ako imate, Bogu hvala. Ako nemate, stvarno mi je žao. Ja imam. Možete mi i zavidjeti; nije daleko. A mene odmara i odmori kao da sam proputovala do najudaljenije točke od moje svakodnevnice. Svega 60 kilometara od moje kuće, tako blizu moje svakodnevnice, mojih problema, a ujedno tako daleko. Ali ljubav nema granica, zar ne?
Zanimljivo je da se čovjek na putu za Blidinje odmara baš ‘po redu’ iako ja nerijetko volim preskočiti red. Najprije fizički i odokativno. Voziš se kroz naselja, gužvu, semafore i tu vidiš da nam vlast i ljudi na vlasti nisu na zavidnoj razini. Ako ste zamislili metropolu kad sam nabrajala gužvu i semafore, zaboravite ju. Metropola, ustvari njeno postojanje nam ovisi o našim građanskim i političkim čelnicima. E sad dolazi onaj dio gdje se psihički odmarate, gdje napuštate ljude i ulazite u carstvo prirode. Onaj dio koji ne ovisi o proračunu i ljudima koji raspoređuju novac iz proračuna. Dolazi onaj dio koji nam je sam Bog darovao i ostavio. A Bog je jedan svugdje i iznad svakoga je isti. I svakome je isti. Zato je Hercegovini ostavio Blidinje, hercegovačke Alpe. ‘Penjanjem’ iz Rakitna shvatiš da je ta moćna priroda posljednje gdje novac nije moćan, što novac nije dotakao i neće zadugo, nadam se.
Zasigurno ima ljepših mjesta, čišćih, pametnije iskorištenih, produktivnijih u ekonomskom smislu, ali nema Blidinja do ovog mog Blidinja. Nema najljepšeg osjećaja i najtoplijih uspomena do Blidinja. Kako rastu nadmorska visina i pritisak u ušima od spomenute pojave, tako i srce raste. Kako se autom penješ i bližiš planinama, tako se naziru savršene ravni sa zavidno oblikovanim jelkama kojih nema ni na famoznoj božićnoj reklami Coca Cole.
Uskoro te ljudska tehnologija na četiri kotača dovede do Božje tehnologije koja nema nijednog kotača, a najčvršća je, nikad ne izdaje i nikad se ne pokvari. Dovede te do Blidinjskog jezera smiještenog baš u dolini gdje čini savršen prirodni pejzaž. U blizini je i ona stara, trošna kućica, motiv slike koja uljepšava zidove mnogih domova. Ma svaka livada, svaki kamen, svaka planina može biti motiv slikara impresioniranog ovako kao što sam i ja. Meni osobno najljepši prizor kreiraju pastiri sa svojim stadima. Snježno bijele ovce kao da su razbacane po zelenoj travi. Oko njih zajapureno trče psi ovčari, tjelesni čuvari. U punom zamahu, duge njegovane dlake trčeći po čistom zraku ne čuvaju samo ovce, čuvaju i status parka prirode. 1995. Blidinje je proglašeno parkom prirode. Mogu oni njemu davati razne statuse, imena, diplome i priznanja, ja znam da je on u mom srcu najljepši i najčišći park. I kažu da gore rastu endemične biljke… Nemaju oni pojma kako je moj osjećaj gore endemičan. I kako se ‘kvari’ čim napusti Blidinje.
Izađeš pokraj jezera, sjedneš i gledaš i dišeš. Ometaju te samo talasi vode, povjeratac u kosi i snijeg po planinama negdje u daljini… Povjetarac u kosi nije izlizani klišej, to je ono čemu se ja divim. Taj povjetarac je razlog što gore nije vruće ni kad je temperatura pedeset stupnjeva. I ujedno razlog da ja, bijela kao sir, dobijem lijepu boju. Da se nadovežem na sir koji spomenuh; sir iz mijeha od ovaca koje se gore čuvaju moj je porok. A uz crno vino i uštipke u Hajdučkim vrletima moj grijeh. Moj slatki grijeh koji uvijek iznova rado počinim.
Osjećam se malo monstruozno i iskompleksirano jer sam upravo doživljaj iz restorana opisala poput grijeha koji se čini iz strasti, ali te Vrleti su više od restorana. Tu se uz najdraže ljude preko usana pružaju kapi crnog vina i lijepe riječi. Ponekad malo pripite, ali nema veze. Vrckanje vatre iz kamina, vani prestiž Božjeg prsta, obitelj i prijatelji. Meni dosta, meni dovoljno.
Neskromno ću reći da se smatram vještom kad želim nešto dočarati riječima, ali ne bih znala reći zašto i kako ovoliko volim i ovako se osjećam gore, u Vrletima. Jedan dio zasluga zasigurno ide mom ujki koji me je vodio gore od malih nogu, s kojim sam šetala po snijegu, kidala jelkicu za Božić i rumenih, debelih obraza i kao dijete uživala u mirisu toplog kruha, vatre i sira. Drugi dio ide ugodnim druženjima u mladosti i s mladosti nerijetko uz koju kapljicu više. Ostatak zasluga ide mom ludom, pohlepnom guštu. Rekao bi Čolić: merak mi je… Reći ću ja: moja vječna oaza mira u ovom bučnom i nametljivom svijetu.
Piše: Mila Čolak