Divokoza zbog uočene prorijeđenosti na svojim nekadašnjim staništima u BiH se, službeno, već od kraja 19. stoljeća ubraja u rijetke i prorijeđene vrste divljači i od tog vremena uživa zakonom propisanu zaštitu.
Ali i uz to, njihov areal se zbog nerazumnog ponašanja čovjeka ili, bolje rečeno, manjeg kruga nerazumnih ljudi, sve više smanjuje.
To je i razlog koji nas je ponukao da javnost, po ko zna koji put, podsjetimo na ovu zaista rijetku, lijepu i plemenitu vrstu. Uz to, lovcima ovoga podneblja posebno dragu, koja svoja prirodna staništa ukrašava, a nikome ne čini nikakvu štetu.
Legende o posebnosti
Divokoza je tipična planinska divljač. Životni prostor nalazi u surovim stjenovitim predjelima planinskih masiva i planinskim pašnjacima uz gornju granicu šumske vegetacije, ali i u strmim kanjonima planinskih rijeka na nižim nadmorskim visinama.
Skromnih je zahtjeva u izboru hrane, ali maksimalnih u pogledu mira. Održala se do danas na odgovarajućim staništima u skoro svim europskim planinskim masivima, ali zbog prostorne razdvojenosti, različitih klimatskih uvjetima i prirodnih posebnosti okoline, u različitim geografskim rasama ili podvrstama.
DIVOKOZA (Rupicapra rupicapra – Linné.)
Rijedak dragulj, kojim se može ponositi svaka zemlja koja ima planinskih rijeka na nižim nadmorskim visinama. Skromnih je zahtjeva u izboru hrane, ali maksimalnih u pogledu mira. Održala se do danas na odgovarajućim staništima u skoro svim europskim planinskim masivima, ali zbog prostorne razdvojenosti, različitih klimatskih uvjeta i prirodnih posebnosti okoline – u različitim geografskim rasama ili podvrstam.
Istraživanja
Zbog načina življenja, izbora životnog prostora i posebnosti divokoza je bila, a i danas je, zanimljiva brojnim istraživačima. Opširniju monografiju o ovoj vrsti, naslova „La Chamonis „, napravio je Couturier još 1938. godine. Iste godine štampana je kod nas „Divokoza“ Milana Kneževića, s obiljem podataka o bosansko-hercegovačkoj divokozi, njenim staništima, stupnjom zaštite u tom vremenu i drugim zanimljivim podacima.
Sljedeća, obimnija istraživanja, dobili smo 1960. godine u knjizi dr Vernera Knausa „Das Gamswild“, koja je kasnije proširena radovima dr Volfganga Šredera i 1978. godine prevedena na naš jezik pod naslovom „Gams“.
To, međutim, nije sve. O divokozama su brojni autori objavljivali svoje radove u lovačkim novinama, zbornicima radova sa stručnih savjetovanja, simpozijuma ili kao rezultate naučnih istraživanja.
Ako bismo tražili zajednički nazivnik za objavljeno, on bi se svodio na značenje ove izuzetne vrste divljači i njeno mjesto u prirodi, uz naglašavanje potrebe za preduzimanjem odgovarajućih mjera za njenu zaštitu – mjera uzgoja – da bismo je imali u optimalnoj brojnosti u odnosu na životne uvjete u prostoru i mjera racionalnog korišćenja realnog godišnjeg prirasta – da bismo osigurali trajnost njenog postojanja.
O divokozi u BiH pisali su mnogi. Vrijedi spomenuti da je Fr. B. Laska svojom knjigom „Die Jagdzustände des Occupationsgebiet“ prvi opširnije prikazao stanje lovstva u BiH u drugoj polovini 19. vijeka i kasnijom “ Das Waidwerk in Bosnien und Hercegovina “ u kojoj je među prvima opširno obavijestio međunarodnu javnost o stanju divljači, lovne kinologije i lovstva u ovim krajevima.
U njima je posebno mjesto dobila divokoza, kao rijetka i prorijeđena vrsta na ovim prostorima i pri tome je posebno naglašena potreba da ona (već tada!) bude dodatno zaštićena.
Takav apel je naišao na pozitivan odgovor pa je već 1893. godine, na očuvanim staništima divokozje divljači, ustanovljeno pet (od ukupno šest) zaštićenih područja na prostoru BiH. Ali, on nije jedini! O divokozjoj divljači u ovim krajevima su tokom proteklog vremena, u brojnim lovačkim časopisima kod nas i u svijetu, objavljivali svoje radove i drugi autori.
Divokoza je inspirirala i književnike, koji su o susretima s njom pisali sa oduševljenjem, ističući njenu životnu snagu i sposobnost da preživi u surovim, ali pejzažno prelijepim krajevima, gdje je susret s njom praznik za dušu i oči. Da je divokoza među lovcima, ne samo ovdašnjim, posebno cijenjena, govore i činjenice da se nalazi na službenom amblemu lovaca BiH već od dvadesetih godina prošlog vijeka te na znački lovaca Kraljevine Jugoslavije – od tridesetih godina prošloga vijeka, a danas na grbovima sva tri lovačka saveza u BiH, Lovske zveze Slovenije i Lovačkog saveza Crne Gore.
Lik divokoze je i na medaljama koje su dobijane uz priznanja na Prvoj izložbi lovačkih trofeja u Jugoslaviji 1937. godine u Zagrebu, organiziranoj pred prvu Međunarodnu izložbu lovačkih trofeja u Berlinu iste godine (značajna po tome što su se na njoj lovački trofeji počeli ocjenjivati po jedinstvenim kriterijima ustanovljenim na zasjedanju Međunarodnog savjeta za lov u Pragu 1937. godine). O divokozama se i u narodu govori s posebnim poštovanjem.
S koljena na koljeno se prenose legende koje u svojim porukama govore o njenoj posebnosti, zalažući se za njenu zaštitu, a preko nje i za zaštitu sredine u kojoj živi.
Staništa divokoza
Geografski posmatrano, staništa divokoza u BiH valja vidjeti kao segment nekadašnjeg kontinuiranog staništa ove vrste u alpsko-dinarsko-šarsko-pindskom sistemu. Divokoze su na prostoru od Alpa do Grčke autohtona divljač. Na odgovarajućim terenima u našem prostoru su opstale na planinama Čvrsnici, Prenju, Veleži, Bjelašnici, Treskavici, Zelengori, Bjelašnici i Sušici (u kanjonu Drine).
S ovih prostora divokoze su prirodnim migracijama ili uz čovjekovu pomoć (kroz veću brigu o zaštiti i naseljavanjem) uspješno proširivale svoj areal na okolna (ali i druga udaljenija) odgovarajuća staništa pa se takav postupak može preporučiti kao provjeren u praksi.
Vijekovi iznjedrili razlike
Staništa divokoza su izgledom različita. Na to u velikoj mjeri utječu konfiguracija i ekspozicija terena, geološka podloga i pedološka svojstva tla, nadmorska visina i s njima povezana klima staništa, koje zajednički uvjetuju formiranje i raznolikost vegetacijskog pokrova pojedinih dijelova staništa. Mogu to biti stjenoviti masivi, kanjoni ili prostrani planinski pašnjaci, ali uvijek s obiljem zatravljenih ili grmljem/šumom obraslim površinama (lišćari ili četinari).
Kvalitet staništa, u najvećoj mjeri, određuje obim i raznolikost dostupne hrane i vode te odgovarajuća skloništa, u kojima mogu naći zaštitu od predatora, zaklon u kojem će koze donositi i odgajati mlade, u kojem će biti sigurne u vrijeme preživanja i mirovanja i u kojem ih čovjek neće uznemirivati. Ali, pri tom se ne smije zanemariti značajan uticaj nadmorskih visina područja i ekspozicije, količina i vrsta padavina, dužina trajanja snježnog pokrivača ili ljetnjeg sušnog perioda, kao i ostali faktori od kojih zavisi zadovoljenje životnih zahtjeva vrste tokom godine.
Sistematizacija
Po zoološkoj sistematizaciji divokoza (Rupicapra rupicapra rupicapra – Linné.) pripada: razredu sisara (Mammalia), redu dvopapkara (Artiodaczyla), podredu preživača (Ruminantia), porodici šupljorožaca (Bovidae), potporodici koza (Caprinae) i rodu divokoze (Rupicapra).
Vrsta ili rod pod imenom divokoza, kako rekosmo, danas opstaje na pojedinim međusobno razdvojenim planinskim masivima različitih geoloških, pedoloških, klimatskih i vegetacionih karakteristika, kojima su se populacije, koje u njima žive kroz vijekove, prilagođavale i uticale na razvoj i nastajanje geografskih rasa ili podvrsta.
Tako danas poznajemo: alpsku divokozu (Rupicapra rupicapra rupicapra, po Linnéu), sa staništima u francuskim, švicarskim, talijanskim, austrijskim, lihtenštajnskim, njemačkim i, djelimično, slovenačkim Alpama; pirinejsku divokozu (Rupicapra rupicapra pyrenaica, po Bonapartu), sa staništima u Pirinejima; kantabrijsku divokozu (Rupicapra rupicapra parva, po Cabreri), sa staništima u Kantabrijskim planinama u Španjolskoj; abrušku divokozu (Rupicapra rupicapra ornate, po Neumannu), sa staništima u Apeninima, Abruci u Italiji; balkansku divokozu (Rupicapra rupicapra balcanica, po Bolkayu), sa staništima u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Grčkoj; kavkasku divokozu (Rupicapra rupicapra coaucasica, po Lydekkeriju), sa staništima na Kavkazu; francusku divokozu (Rupicapra rupicapra cartusiana, po Couturieru), sa staništima u masivu Chartreuseu francuskim Alpama; karpatsku divokozu (Rupicapra rupicapra carpatica, po Couturieru), sa staništima na Karpatima u Rumunjskoj; maloazijsku divokozu (Rupicapra rupicapra asiatica, po Lydekkeriju), sa staništima u Pontskim planinama, Taurusu i Antitaurusu u Maloj Aziji.
Podvrste se neznatno razlikuju po nijansama boje i nekim veličinama.
Izgled
Tijelo svih divokoza je snažne, kvadratne figure, s jakim udovima, mišićavim vratom i lijepo oblikovanom glavom, kratkim repom i kukastim rogovima kod oba pola.
Mužjake prepoznajemo po jače povijenim rogovima (prema potiljku), primjetnom čuperku dlaka na polnom organu i tamnijoj, skoro crnoj boji krzna u zimskom periodu. Obično su krupniji od ženki. Najjači primjerci mogu imati i više od 40 kilograma.
Ženke su sa tanjim vratom i blaže povijenim rogovima (prema hrptu) i tamnosive boje u zimskoj odori. U prosjeku su do deset odsto manje i oko deset kilograma lakše od mužjaka. Rast završavaju u petoj godini, kada kostur poprima definitivne veličine. U to vrijeme dosežu i najveće težine, koje kod mužjaka traju do 12, a kod ženki do 14. godine, od kada, starenjem, počinju da opadaju.
Gdje ne može nitko, može divokoza
Jarad na svijet dolazi u sivom, paperjastom krznu, koje nježni organizam štiti od hladnoće i ostaje sve do jesenje promjene dlake, kada poprimaju izgled odraslih. Muška jarad u tom periodu dostiže težinu od 10 do 17, a ženska od devet do 16 kilograma.
Dlakavost i boja
Tijelo divokoze je cijele godine s dvije vrste dlaka: površinskom i poddlakom. Ako bi im trebalo odrediti ulogu, onda bismo morali kazati da prva vrsta dlake ima mehaničku, a druga termičku ulogu.
Kod površinske razlikujemo osi i blago talasaste dlake, koje prepoznajemo po boji i dužini. Os je ravna i duža, ljeti za milimetar do dva, a zimi i dva puta duža od blago talasaste. Kod osi se izdvajaju dlake na tamnoj liniji hrpta, koje se ne mijenjaju pri jesenjoj promjeni dlake već nastavljaju rast do prosinca, pa su tada i najduže.
Poddlaka je vunasta, primjetno tanja, kraća i znatno gušća, po čemu se bitno razlikuje od površinske. Pokriva cijelo tijelo (osim na čelu) tijekom cijele godine i štiti ga od naglih temperaturnih promjena. Uz korijen poddlake su lojnice, koje imaju posebnu ulogu u održavanju dlakavosti.
Boja ljetnje dlake je rđastocrvena, s crnom prugom po hrptu, s tamnijim, skoro crnim nijansama dlake na udovima i spoljnim dijelovima ušiju, te karakterističnim svijetlim nijansama na unutrašnjim dijelovima ušiju, na podbratku i obrazima.
Njih presijecaju tamne pruge koje se obostrano protežu od korijena rogova, preko očiju (opkoljavaju ih) do stražnjeg dijela usana. Izgled glave se ne mijenja pri promjeni dlake (samo su svijetle nijanse tokom ljeta nešto izrazitije).
Gubljenje ljetne boje je primjetno već od kolovoza, kada – dolaskom jesenjih, hladnijih dana počinje intenzivniji porast zimske dlake u procesu pripreme jedinki za zimski period. S porastom zimske dlake dolazi i do promjena boje, tako da već početkom jeseni na divokozama uočavamo zimsku odoru. Dlaka je tada kod divojaraca prljavosmeđe do tamno sivosmeđe boje (koja se na snijegu doživljava čak kao crna).
Divokoze su u tom periodu u odjeći s nešto svjetlijim nijansama. Rast zimske dlake se završava tijekom prosinca. Zimska dlaka na jedinkama ostaje u svoj svojoj ljepoti do pred kraj ožujka, kada počinje da gubi sjaj i postepeno opada. Istovremeno raste ljetnja dlaka koja, najkasnije do kraja lipnja, pokriva cijelo tijelo.
Udovi
Snažno tijelo se oslanja na snažne udove. Položaj kostiju nogu im je specifičan (po uglovima koje tvore podlaktica i nadlaktica) i različit u odnosu na ostale vrste iz iste porodice, što divokozama omogućava lako penjanje strmim padinama i sigurne doskoke. Tome dodatno doprinose završeci rožnatih papaka, koji se na stjenovitom terenu dosta troše, ali i stalno rastu. Unutar njih su meki jastučići, što im omogućava da se pri doskoku i na male kamene površine (stvaranjem vakuuma na tvrdoj podlozi) nakratko za tlo priljube u pripremi za novi skok.
Pri laganom hodu na ravnom tlu papci su im paralelni. Pri trku, na snijegu ili na strmom terenu, papci (međusobno povezani snažnom tetivom) se šire, povećavajući tako gazeću površinu. Iza papaka su i dva zapapka, koji nisu tetivama povezani, što govori da i nisu u nekoj značajnijoj funkciji pri kretanju, osim možda pri spuštanju na strmim stranama, kada se tla dotiču i pri tome se, primijećeno je, troše.
Čula. Divokoze imaju odličan vid, sluh, njuh i ukus. Oči su im krupne, s tamnom šarenicom i izduženom zjenicom koju mogu dosta raširiti. Postrance su postavljene, zbog čega kod njih izostaje „stereoskopska“ slika. Svojom osjetljivom zjenicom, međutim, sposobne su efikasno identifikovati pokretne objekte, razaznajući, na primjer, bjeloglavog supa od orla u letu. Uz to, specifičnost očiju divokoza je i ta što su prilagođene da bez posljedica (mislimo na snježno sljepilo) podnose jaka ultravioletna zračenja na, tokom zime i ranoga proljeća, snijegom pokrivenim prostorima.
Ušne školjke su im vrlo pokretljive. Lako ih i brzo usmjeravaju u pravcu izvora zvuka i uspješno razlikuju kotrljanje kamena otisnutog od susjednog krda ili nekog drugog, kao i svako upozorenje na opasnost – glasom ili udarcem noge o tlo, od strane vodeće jedinke u krdu.
Dug život u surovim uvjetima
Divokoze organima mirisa nepogrešivo uočavaju opasnosti od predatora ili ljudi, lako razlikuju sopstvenu jarad od drugih u krdu, identifikuju mirisna markiranja drugih vrsta na prostorima življenja, a divojarci – uz to, mirisne oznake dominantnih jedinki istog pola, kao i spremnost ženki za parenje. Njuhom i čulom ukusa uspješno pronalaze odgovarajuću hranu, birajući pri tome one dijelove biljaka koje u tom periodu godine osiguraju organizmu potrebne nutritivne sastojke.
Čulo dodira dolazi do izražaja u kontaktu jareta i majke pri dojenju i odmaranju, kada su tijesno priljubljeni. Probavni organi. Probavni sistem kod divokoza je sličan sistemu ostalih preživača. Započinje usnom šupljinom sa snažnim vilicama, čvrstim zubima, jezikom i žlijezdama. Tu se uzeta hrana usitnjava, natapa se izlučinama žlijezda i onda se transportuje kroz jednjak do složenog želuca.
U želucu se hrana, uz pomoć mikroorganizama, razlaže i priprema za resorpciju u (dugom) tankom i (kraćem) debelom crijevu. U njima se (i grublja) hrana maksimalno iskoristi, a iskorišćeni i nesvarljivi dio kroz čmar se izlučuje. Specifičnosti probavnih organa divokoza su sljedeće: Zubna formula je jednaka kao kod ostalih divljih preživača naših krajeva (srna i jelen). U usnoj šupljini su 32 zuba, od kojih je osam sjekutića – i to samo u donjoj vilici, a 12 je pretkutnjaka i 12 kutnjaka – pravilno raspoređenih u gornjoj i donjoj vilici.
Mliječni sjekutići i pretkutnjaci se zamjenjuju od druge do četvrte godine. Konačna izmjena mliječnih zuba završava se u četvrtoj godini (preciznije: nakon 40 mjeseci), pa je po tim promjenama moguće utvrđivati starost primjeraka do te dobi. Kutnjaci izrastaju kao stalni zubi. Značajne razlike divokozjeg zubala u odnosu na zubala drugih vrsta iz iste porodice su izražene u trajnosti i čvrstini zuba koji se, praktično, ne troše, pa po toj osnovi nije moguće ni približno utvrđivati starost (kao kod srneće i jelenske divljači).
Utisak je da je ta specifičnost, između ostalog, razlog njihovog dugog života u surovim stanišnim uvjetima. Složeni želudac se sastoji od buraga, mrežastog i listićavog želuca i sirišta, od kojih svaki ima svoju funkciju. Tako je kod jaradi sirište najveće sve dok sišu.
Kasnije, s početkom uzimanja zelene hrane, sirište se smanjuje, a ostali dijelovi želuca se odgovarajuće razvijaju, prihvatajući ulogu deponija uzete hrane, njeno razlaganje (uz pomoć bakterija) i prepariranje za dalje procese u crijevima.
U tankom i debelom crijevu se obavlja resorpcija hranjivih materija, a neiskorišćeni dijelovi se izlučuju preko čmara. U sadržaju želuca divokoza ponekad nalazimo „bezoar“ kugle, koje se formiraju od nesvarljivih dijelova hrane, dlake, koju unose u organizam lizanjem, i smole, koja je sastavni dio uzete hrane. One su okrugle ili jajolike, a mogu dostići promjer i do 15 centimetara. Žučni mjehur je, kao i kod ostalih šupljorožaca, pričvršćen uz jetra i svojim izlučinama učestvuje u probavi. Ishranu divokoza osigurava biljni svijet.
To su brojne travnate vrste planinskih pašnjaka, šumskih proplanaka, točila, kao i trava iz pukotina stijena. To su osnovni izvori hrane kroz cijelu godinu. Međutim, divokoze koriste i pupoljke, lišće i plodove drvenastih biljaka tokom vegetacije, kao i dostupne neodrvenjele dijelove lišćara i četinara, naročito zimi.
Vegetacijski pokrivač ili, preciznije, formirane biljne zajednice na divokozjim staništima, uslovljene su geološkom podlogom, pedološkim profilom formiranog tla, konfiguracijom, nadmorskom visinom i klimatskim prilikama pojedinog područja.
Zbog toga se sadržaji biljnih vrsta u biljnim zajednicama pojedinih zona divokozjih staništa mogu bitno razlikovati, ali se tim razlikama divokoze lako prilagođavaju.
Reklo bi se, to ovoj pokretljivoj vrsti čak i pogoduje, jer joj omogućava da dođe do odgovarajuće hrane na različitim lokalitetima u pojedinim godišnjim dobima.
Tijekom zime su to obično najniži, jugu eksponirani dijelovi njihovog staništa, gdje je snijeg najmanji i najkraće traje, a s proljeća se kreću prema višim predjelima, prateći granicu povlačenja snijega i obnavljane svježe vegetacije. U višim predjelima, gdje je rosa obilna i gdje su trave za vrelih ljetnih dana najsočnije, ostaju do kasne jeseni i snijega, kada ponovno kreću prema zimskim staništima.
U pogledu prehrane zimi im je najteže. Ali, za njih ne i bezizlazno. Spretno se probijaju do prostora sa kojih je vjetar oduvao snijeg ili do pukotina strmih stijena iz kojih izbijaju vlati trave ili neodrvenjeli izbojci grmova. Nije rijetko naići na tragove gdje su divokoze nogama razgrtale snijeg da dođu do vriježa kupine, izbojaka maline, stabljika zove ili nekoga drugog polegnutog planinskog grmlja.
Istraživanjem sadržaja predželuca divokoza tijekom godine ustanovljeno je da travnate vrste čine osnovu ishrane. Njihov udio u vegetacijskom periodu dostiže do 90 posto, a zimi do 60 posto.
Ostala hrana potiče od drvenastih biljaka, od kojih koriste lišće ili iglice, plodove, pupove i neodrvenjele dijelove dostupnih izbojaka. Potrebe za vodom divokoze, uglavnom, podmiruju uzimanjem sočne zelene hrane, trave ili mladih izbojaka, najčešće sa mnogo rose koja je u jutarnjim i večernjim satima gotovo redovno prisutna na vegetaciji u planini.
Ukoliko rosa izostane (zbog suhih južnih vjetrova u drugoj polovini ljeta, zbog čega i vegetacija gubi velike količine vlage), divokoze će krenuti u pravcu izvora, planinskih potoka ili „kamenica“ koje su bujični tokovi u kamenoj podlozi izdubili, gdje će podmiriti potrebe za vodom.
Imajući sve ovo u vidu, zaključujemo da se problem ishrane i vode, kao i šteta koja u takvim prilikama nastaje u njihovim pravim staništima, uopćte ne postavlja.
Reprodukcija. Divokoze i divojarci u svojim planinskim staništima spolno sazrijevaju kada navrše tri godine. Ženke u toj starosti već iduće jeseni učestvuju u parenju, a mužjaci samo ako se za to pravo izbore u oštroj konkurenciji s drugima.
U područjima s blažom klimom i u kanjonima rijeka s manjim nadmorskim visinama, u kojima divljač tijekom cijele godine ima povoljnije prehrambene uslove, primijećeno je da izvjestan broj ženki ranije spolno sazrijeva i da u parenju učestvuju sa navršene dvije godine, pa se time, najvjerovatnije, mogu protumačiti neočekivane „eksplozije“ prirasta u nekim krajevima gdje je ova vrsta ponovo naseljena (na primjer, na Biokovu).
Nije lako do ženke
Parenje ili prsk, kako se u narodu naziva, odvija se u studenome. Pripreme za taj proces su primjetne već pri kraju listopada. Tada se zreli mužjaci, koji žive osamljeni, počinju približavati krdima ženki sa mladima. Divojarci su tada u punoj kondiciji i maksimalne težine.
Zarožna žlijezda, karakteristična za ovu vrstu, kod mužjaka se značajno povećava i luči vrlo prodoran miris koji mužjak, trljanjem, nanosi na vegetaciju da bi njime označio prostor svog uticaja.
Označavajući svoj prostor, on istovremeno sa njega protjeruje slabije spolno zrele mužjake i prikuplja ženke, nastojeći ih, čak i grubostima, držati pod kontrolom.
To čini svojim ponašanjem, koje se prema rivalima odražava kao prijeteće, sa nazad polegnutim ušima i ka protivniku usmjerenim rogovima, a prema ženkama kao imponovanje, podignute glave, nakostriješenih dlaka na hrptu, povijenog repa i koso položenih ušiju na stranu ili prema naprijed. Parenju prethodi udvaranje, sve do perioda spremnosti ženke za oplodnju (koja traje jedan do dva dana), nakon čega slijedi čin sparivanja.
Ukoliko oplodnja ne uspije, koze su spremne za ponovno parenje tek za dvije-tri sedmice. Period parenja obično traje do kraja studenoga, kada se vidno iscrpljeni mužjaci povlače iz krda na svoja izabrana staništa. Divokoze u našim krajevima podmladak donose u drugoj polovini maja ili početkom lipnja. Pred koćenje one tjeraju od sebe prošlogodišnje mladunce i povlače se na mirna, zaklonjena, obrasla i osunčana mjesta da bi se ojarile.
Ženka okoti jedno ili vrlo rijetko, dva jareta. Jare se vrlo brzo oslanja na svoje noge, lako pronalazi majčino vime da bi se nahranilo i već je kroz sat-dva spremno da prati majku koja se, zajedno s njim, idućih dana pridružuje krdu u kojem su prošlogodišnja jarad, druge ženke sa svojim podmlatkom i mladi jarci koji krdo još nisu napustili. Jare je neprestano uz majku ili u njenoj neposrednoj blizini, radi dojenja i zaštite. Pri odmaranju, jare je uvijek u tijesnom dodiru sa majkom.
Pri kretanju ili bijegu je neposredno za njom, a u slučajevima opasnosti obično između njenih nogu. Majčino mlijeko jarad koristi do zime iako s uzimanjem zelenih hraniva počinje već u avgustu. Jarići u krdu su izuzetno živahni.
Spretno prate majke po strmim i zasniježenim terenima, izvodeći vratolomije u igri sa svojim vršnjacima, pri čemu isprobavaju reflekse i uvježbavaju snalaženje u svim uslovima.
Rogovi
Rogovi kod divokoza su kožnog porijekla. Jarad na svijet dolazi bez rogova. Mjesto budućeg rožišta na čelenki mladunčeta je u prvo vrijeme neprimjetno. Tek nakon nekoliko dana na čelenki se mogu, kao male stožaste izrasline, primijetiti začeci rožišta.
One (izrasline) su pod kožom, a pokrivene su pokosnicom (periost) i usminom (korijum) preko koje je sloj pokožice (epidermis) koja proizvodi rožnate ćelije od kojih se, po izbijanju van kože, formiraju rogovi.
S rastom jedinke jačaju rožišta i rastu rogovi. U prvoj godini rasta oni formiraju karakteristične špicaste vrhove i zakrivljenost, a dostižu dužinu i do pet centimetara.
Rast jedinke u drugoj godini je intenzivniji, a s njim i rast rožišta i rogova. Na ojačanom rožištu intenzivira se produkcija rožnate mase, rogovi povećavaju obim (debljinu) i visinu pa je u toj godini prirast roga i najveći. Sličan proces se događa u trećoj i četvrtoj godini, ali tada s nešto manjim intenzitetom.
Kažemo, s četvrtom godinom rog se „zatvara“, što se poklapa s okončanjem tjelesnog formiranja jedinke. U petoj godini i dalje sve do kraja života rast rogova se nastavlja (po obimu i visini) u skladu s kondicijom i zdravstvenim stanjem jedinke koja ih nosi. Praktično, rogovi u prvoj godini života izrastaju četiri ili pet centimetara, oblikuju vrhove i zakrivljenost.
U drugoj godini prirast roga je najveći. U trećoj i četvrtoj je takođe značajan, a od pete i dalje, mnogo manji. Kažemo, tada se rog „zatvara iako raste do kraja života. Veličina godišnjeg prirasta je u skladu sa životnom snagom jedinke. Ovakvo prirašćivanje na rogovima omogućava nam – kod nezasmoljenih i neoštećenih rogova – pouzdano ustanovljivanje starosti divokoza i divojaraca.
Obim roga mužjaka je primjetno veći nego kod ženki. Za dužinu i visinu to se već ne može reći, a raspon rogova je različit i svojstven za svaku jedinku (obično je manji od visine roga). Na izgled rogova u predjelima s crnogoričnom šumom može utjecati ambijent u kojem divljač živi. U tim predjelima, naime, divokoze su u prilici, trljajući rogove o tanka stabla ili grane četinara na njih nanijeti slojeve smole, koji se smatraju ukrasom roga.
Korištenje. U suvremenim uvjetima privredna lovišta divokozje divljači u prirodi se koriste na različite načine. Prvo, za organizivanje đačkih posjeta divokozjim staništima. Lovišta sa divokozjom divljači su u svijetu vrlo zanimljivi prostori za školske ekskurzije, kad đaci imaju priliku sresti ovu divljač u jedinstvenom prirodnom ambijentu, što je uvijek prijatan doživljaj i što nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Uz to, ovakav vid korištenja ima edukativno i propagandno značenje, što se ne bi smjelo zanemariti. Drugo, koriste se za organiziranje foto-lovovat
Divokozja staništa su uvijek u pejzažno atraktivnim predjelima, koji su posebno zanimljivi brojnim ljubiteljima scena iz prirode, pa je normalno očekivati i odgovarajuću zainteresovanost za organiziranje pojedinačnih i grupnih posjeta, s ciljem da posjetioci dožive susrete sa ovom (i ostalim vrstama divljači), koje će uz pomoć fotoaparata ili kamere sačuvati kao drage uspomene na prijatne doživljaje u prirodi. U ovom obliku korištenja bitnu ulogu ima stručni pratilac, koji je istovremeno i dobar poznavalac lokalnih prilika.
Treće, koriste se i za hvatanje divokoza radi naseljavanja na drugim staništima. U okolnostima dostignutog nivoa brojnosti populacije u lovištu, hvatanje i isporuka divokozje divljači za naseljavanje prikladnih staništa vrlo je značajan i poželjan vid korišćenja koji, uz povoljan financijski rezultat, doprinosi općim nastojanjima da se areali populacije divokozje divljači prošire i na druge odgovarajuće prostore. (Teško ponovljiv, a hvale vrijedan rezultat ovim vidom korišćenja je postignut od 1965. do 1969. u posebnom lovištu „Prenj“, gdje su uhvaćene i u lovišta Jugoslavije i Argentine isporučene 392 jedinke.)
Četvrto, koristi se za odstrel iz sanitarnih, uzgojnih ili trofejnih razloga. Odstrel divokozje divljači moramo posmatrati kao potrebnu uzgojnu mjeru u gospodarenju lovištem (u svim fazama brojnosti populacije) i kao normalan vid korištenja lovišta.
Obavlja ga stručno osoblje ili gosti, po odobrenju stručnog pratioca. Razlozi za odstrel mogu biti: sanitarni – kada se iz populacije izlučuju zdravstveno ugrožena grla, uzgojni – kada postoji potreba za izlučivanje zakržljalih ili za uzgoj neprikladnih jedinki, i trofejni – kada iz lovišta ubiremo rezultate dugogodišnjeg rada uzimajući dozrele jedinke.
U okolnostima dostignutog planiranog kapaciteta staništa, ubire se cjelokupan (realni) godišnji prirast, uz nastojanje da se u korišćenom prostoru za iduću reproduktivnu godinu obezbijedi planirana brojnost, te polna i starosna struktura populacije. Lov divokoze se prakticira pretraživanjem ili dočekom.
U lovu je dopušteno koristiti lovačku pušku s izolučenim cijevima najmanjeg kalibra 6,2 h 51, sa zrnom težine 6 grama i većim. U potrebnu opremu za lov spada još lovački dvogled – kao pomagalo u izboru jedinke za odstrel. Odstrel (prema vrijednosti trofeja), meso i drugi dijelovi divljači se naknađuju po valjanom cjenovniku i značajna su stavka u prihodima korisnika lovišta.
Ugroženost
Divokozju divljač ugrožavaju zarazne bolesti i bolesti prouzrokovane parazitima, od kojih spominjemo najopasnije (bez obzira na to što kod nas nisu zabilježene), a osim njih još: grabežljivci i krivolov.
Zarazne bolesti su pogubne za divokozju divljač. Uzrokuju ih mikroorganizmi (virusi, bakterije ili gljivice), koji u organizam dospijevaju putem spoljnih ili unutrašnjih organa. Najpoznatije je zarazno sljepilo, koje se prenosi (kontaktom ili muvama) sa bolesnih na zdrave članove krda, a uzrokuje potpunu sljepoću jedinke. S takvom bolešću, zbog teškoća u pronalaženju hrane i nesposobnosti snalaženja na surovim terenima, ona je osuđena na nestanak.
Borba s ovim zlom se vodi odstrelom svih zaraženih jedinki. Ništa manje nije opasna zarazna bradavičavost koju uzrokuje virus, a koja se manifestuje u vidu bradavica – najčešće na sluznicama oko usta i između papaka, koje se povećavaju i onemogućavaju uzimanje hrane ili kretanje, što je u oba slučaja pogubno.
I ovdje je odstrel bolesnih jedinki jedini lijek. Od parazitskih bolesti divokoza spomenućemo samo zloćudniju, šugavost, koju uzrokuje sitna potkožna uš, šugarac, a koja, srećom, kod nas još nije primijećena iako se s njom već duže vremena bore u alpskim staništima divokoza Austrije, Slovenije i Italije. Bolest izaziva učestalo češanje, a manifestira se gubitkom dlake na mjestima gdje se uš (potkožno) naselila radi razmnožavanja i razvoja.
Na napadnutim mjestima dlaka opada i javljaju se kraste koje se sve više šire, što za rezultat ima velike površine tijela bez dlake i u krastama, a to opet u uslovima surovih planinskih prilika, obvezno završava smrću jedinke. I u ovakvim prilikama, odstrel bolesnih primjeraka, pa i čitavih krda, jedini je izlaz.
Sve nekako, ali krivolov…
Divokoze ugrožavaju i rijetki grabežljivci prisutni u njihovim staništima. Među njih ubrajamo orlove i vukove, kao jedine koje im mogu nanijeti neku štetu. Žrtve orlova mogu biti zaigrana jarad, ako su podalje od majke pa ih orlovi iznenade.
Ako su pak u krdu na prostranim pašnjacima, jarad će vrlo brzo i spretno naći sigurno mjesto ispod tijela majke, gdje im ne prijeti nikakva opasnost. Ako su pak u blizini obraslog terena, sigurnost će naći – zajedno s majkom – sklanjajući se pod grane grmlja ili drveća.
Od vukova će ih spasavati brzina u bježanju i izrazita sposobnost kretanja po vrletnim terenima, u kojima zdravim i spretnim jedinkama od vukova ne prijeti opasnost.
Najveća opasnost, a to se i pokazalo i dokazalo posljednjih godina, divokozjoj divljači prijeti od nerazumnog ponašanja čovjeka, koji krivolovom pokazuje svoje najniže strasti i nezasitne prohtjeve. Upotrebom suvremenog oružja i drugih pomagala, te nemilosrdnim odstrelom u krivolovu, opustošena su ili degradirana brojna iskonska staništa (Zelengora, Sušica, Prenj, Čvrsnica, Vranica i druga) ove vrijedne vrste.
Potpuno su zatrta i neka u kojima su, uz veliki trud i materijalne izdatke, izvršena uspješna naseljavanja, s obećavajućim izgledima za dalji napredak populacije i širenje na nove prostore, kao što je Romanija.
Naglasimo i ovdje: krivolov je najveća opasnost za opstanak svake vrste divljači, ali, isto toliko i za uspješno gospodarenje lovištima, jer onemogućava realizaciju planske zaštite i uzgoja divljači, obezvređuje mjere na uređenju lovišta i poništava ozbiljne izdatke i plemeniti trud svih onih koji nastoje da divokoze (i ostalih vrsta divljači) imamo u optimalnim kapacitetima, s optimalnim godišnjim prirastom i u takvim okolnostima ostvarenom prilikom da realni godišnji prirast, na zadovoljstvo svih, u cijelosti racionalno iskoristimo.
Uvjereni smo da će se svi dobronamjerni s ovim složiti i pomoći da krivolov kao ozbiljnu prijetnju daljem napretku lovstva iskorijenimo.
Zaključak
Šta na osnovu rečenog možemo zaključiti, osim: da su divokoze (u svijetu divljači) rijedak dragulj, kojim se može ponositi svaka zemlja koja ga ima; da divokoze naseljavaju i tako oživljavaju surove predjele kanjona i planinskih masiva koji im pružaju povoljne uvjete za opstanak i razvoj, bez štetnih posljedica za druge privredne grane; da je priroda našoj zemlji podarila izvanredna staništa za divokozju divljač, u kojima su iskonski prirodni uvjeti i danas gotovo nepromijenjeni; da je divokozja divljač danas u svim našim staništima svedene na kritičnu brojnost, a u nekima i potpuno istrijebljena (što nam ne služi na čast); da treba da preduzmemo najenergičnije mjere za sprečavanje krivolova, kako bismo postojeće populacije povećali do nivoa optimalnih kapaciteta, s optimalnim godišnjim prirastom, koji bismo onda mogli planski koristiti. Potrudimo se, dobri rezultati će nam donijeti mnogo zadovoljstva.
Izvor: mr Živko Rapajić/lovcirs.com
Blidinje.NET
