Još jedan divan proljetni dan, suncem okupan. Devet sati otkucava i vrijeme je da se krene iz doline Dive Grabovice ka obroncima naše Čvrsnice. Ovog puta ka Tisama, na 1380 mnv. Put je kondicijski dosta zahtjevan, ali obzirom da to „ne znamo“ još, puni entuzijazma, ali bez mnogo priče, penjemo se do prvog izvora svježe vode, otprilike nekih 45 min. uspona. Slijedi kratki odmor okrepe vodom i idemo dalje.
Krečući se od podnožja prolazimo kroz nisko raslinje grabove šume. Susrećemo mahovinu, paprati, čudesne cvjetove nepoznata imena, đurđevke, jaglace, ljubičice,i neizostavni bršljan koji svojim ogrtačem od lišća isprepliće drveće i tlo. Drugi dio staze je nešto zahtjevniji, dosta uzbrdice, i već se čuje pokoje „kukanje“ u hodu. No, nastavljamo kretanje kroz pokrivač od suhog lišća sve do drugog izvora. Oko nas strme padine i visoka stabla grabovine. Pogled je zadivljujući, ali ne stignemo se diviti tolikoj ljepoti, jer su nam pogledi fokusirani na stazu. Naši vodiči su obzirni i prilagođavaju se brzini hoda onim nešto „sporijim“, kako ovo „putovanje“ ne bi doživjeli kao napor.
Nakon nekih 40 min. penjanja od drugog izvora dolazimo pred planinsku kuću Žlijeb na 1090 mnv. Kućica je opremljena sa svim potrebitim i otvorena je za one planinare koji žele prenoćiti. No, svakako valja napomenuti da ju je potrebno održavati čistom i urednom za vrijeme boravka. Ispred kuće se nalazi trijem sa klupama i stolovima, te prostran šumski dio za odmor u prirodi. Iz ruksaka se vadi štogod za „prigrist“, popit i nazdravit domaćom Zoranovom „maksuzijom“. A za ljubitelje domaćeg našao se i sok od šipka. Pažnju zaokuplja Ernina domaća kava koju pije iz „glancik“ nove limene šalice (to su one šalice koje obično budu „otučena“ dna ).
Vrijeme je za odlazak na vidikovac u skupinama od 15 ljudi po turi. Taj dio se ne propušta jer je pogled zapanjujući na divovske stijene koje tvore dolinu. Nakon 1 h odmora i okrepe, vrijeme je da se krene dalje. Oni koji su željni odmora, ostaju na Žlijebu, a ostali odvažno nastavljaju dalje ka Tisama, još nekih sat i po uspona koji je poprilično zahtjevan. No, pomisao na pogled s vrha tjera nas dalje. Topao je dan, samim time pomalo i otežavajući, pa se često zastane i traži okrepa vodom, a i da bi se uzeo trenutak odmora od puta pred nama.
Šumski mir „narušavaju“ pjev ptica i naši međusobni razgovori, uz pokoju rečenicu „šta je meni ovo trebalo“. No, ne odustaje se, jer pogled s vrha je ono čemu svatko od nas stremi i sačuva u memoriju svojih putovanja. Nešto prije 15h stižemo na obronak Čvrsnice gdje je smještena nešto lošija kuća od one na Žlijebu, ali dovoljno dobra da se zabilježi trenutak pobjede nad samim sobom kroz „oko“ objektiva. Dalo bi se još toliko toga napisati, ali radije predlažem da se odvažite i upoznate ovu planinsku ljepoticu.
Tješi nas spoznaja da će povratak biti mnogo lakši.
I, onako usput, nešto razmišljam kako sam ostala „zakinuta“ za neki „ludi“ trenutak poput onog sa prethodnog putovanja kada se „krpio“ đon od gojzerice i sl.
Uslijed zadovoljstva na još jednom uspješnom danu, zaboravilo se na umor i sve one „poteškoće“ usput.
Sretni i zadovoljni, nakon satak i pol spuštanja, stižemo na plato gdje nas čekaju busevi za povratak.
No, da nam kraj ovog putovanja bude „zanimljiviji“, moja manifestacija onog „zanimljivog trenutka“ se „obistinila“. Šofer autobusa nas je u par navrata svojom vožnjom „prestravio“, a u tunelu smo se mimoišli sa grupom motorista zbog kojih smo mislima već sakupljali „komade“ busa po putu. Eho njihovih motora ostavili su dojam kao da se bus „raspada“. Nismo ostali bez krova i guma, nije propala kočnica busa, ali je svakako ostavilo primisli na dosjetke kojih ćemo se još dugo sjećati.
Tako je naše današnje putovanje „zatražilo“ pokoje „pivce za živce“ pa smo ga uveličali zajedničkim druženjem u lokalnom „bircu“.
I za kraj ću još reći :
„POGLED SA VRHA JE UVIJEK VRIJEDAN USPONA“
Tekst : polaznica škole S.M.
Blidinje.NET/HPD Prenj 1933.
