Izvor: Mujo Beridan/planinarenje.ba
Čvrsnica – Svojim surovim i nepristupačnim predjelima bila je dom, stočarima, hajducima i putnicima. Nekada je bila državno lovište za uzgoj i razmnožavanje korisne divljači, po kojoj su lovili bogati evropski klijenti.
U pjesmama opjevana i oplakana. Dio je Bijele staze Via Dinarice, a za stručnjake uz Čabulju, Vran i Prenj, jedan od najljepših dijelova Europe.
Sa Vranom i Blidinjskim jezerom, sačinjava Park prirode Blidinje, a nadležni autoriteti predlažu proglašavanje Nacionalnog parka Prenj i Nacionalnog Parka Čvrsnica-Čabulja.
Čvrsnicu treba doživjeti u svim izdanjima, osjeti njene najljepše čari, vedrinu i harmoniju vrhova, širinu dalekih vidika, koji u svakome čovjeku koji voli prirodu jačaju želju za nekim ljepšim i boljim životom. Hodajući Čvrsnicom pratite tragove davnih vremena. Staze prolaze pored nekadašnjih čobanskih Stanova koji su pravljeni na istaknutijim mjestima u planini.
Oni koji se uspnu na bilo koji vrh, nagrađeni su impresivnom panoramom a svaka tura nudi pregršt jedinstvenih iskustava, bez obzira koliko ste je puta posjetili.
Najveće atrakcije i naš današnji cilj su – “Hajdučka vrata ili Mijatov prolaz“, ili kako ih poznati i ugledni planinar iz Sarajeva nazva, “Vjetrena vrata”, a njen povjesni naziv po Bećiru Behremu je „Šuplja stijena“.
Penjemo sa zapadne strane, a polazna točka je na lokalitetu Vitlenica sa kote 1470 m n/v. Do nje dolazimo iz pravca Jablanice, sela Doljani i Sovićkih vrata, te se spuštamo u Dugo polje, koje se nekada zvalo „Polja“ a sačinjavala su ga više manjih polja, odvojenih niskim reljefnim barijerama. Prijevoj Sovićka Vrata, je i jedan od ulaza u Park prirode Blidinje i imaginarnu tvorevinu „Hajdučka republika Mijata Tomića“ koja se prostire na nekoliko hektara parka prirode Blidinje. Ona je glas bunta, jer se ovo područje nalazi na dijelu zemljišta oko kojeg se spore tri općine, Tomislavgrad, Posušje i Jablanica, iz različitih hercegovačkih kantona i koje se godinama nisu usaglasile o granicama i nadležnostima.
Kod putokaza sa oznakom “Muharnica” skrećemo lijevo na put za Vitlenicu. Staza je lagana, polako se penje kroz stanište endemskog bjelokorog bora munike i dalje do Male vale i Zaglavlja, gdje se nalazi čobanska kuća – stan, koji je upotrebljiv i služi kao bivak.
Polja i obronci Vrana i Čvrsnice su odredište sezonskih stočara koji u toplijem dijelu godine svoja stada premještaju iz sušnijih dijelova Hercegovine na pašnjake okolnih planina. Takvo transhumano stočarstvo i povremena naseljenost ovih krajeva korijene imaju daleko u prošlosti a danas ih je jako malo.
Iznad Bivka, nalazi se izvor vode Grkuš, na desnu stranu od pravca kretanja. Na manjem kamenu je ispisan naziv – „voda“, a pored njega je postavljen 1 m visok putokaz. Uz malo pažnje i znanja mogu se uočiti i druge endemske vrste biljnog i životinjskog svijeta, kojih na ovom području ima više od 200. Staza napušta šumska staništa i prolazi kroz planinske travnjake i pašnjake, te kamenjare pogodne su za život brojnim gmazovima, divokozama, pticama grabežljivicima ili pak biljnim vrstama koje su savršeno prilagođene tim uvjetima s vrlo malo tla.
Satom hoda predjelom Gašparovine, savladavamo nekoliko manjih i većih uspona, na čijim prevojima se nalaze visoki drveni stubovi, koji služe kao zimske markacije, te stižemo na prijevoj Pregon. Ne Pregonu putokaz: Lijevo Crljenak jezero (30 min.), Hajdučka Vrata (45 min.), Tisa 2,5 h, desno za planinarsku kuću (15 min) i Veliki Vilinac (1h).
Krećemo lijevo po dobro uređenom i markiranom putu, koji vodi ispod Male Oštrovače, i dolazimo do prirodnog fenomena, jezero Crvenjak ili Crljenjak. Najmanje ledničko jezero na najvišoj visini u BiH (1.970 m n/v). Interesantan je podatak da su ga stočari ovog kraja zvali „Lokva Crvenjak“. Smješteno je na zapadnoj strani vrha Trinača na obodu vrletne Strmenice. Ovalnog je oblika, spada u mala jezera, dimenzija: dužina 50, širina 30, a dubine oko 5 metara. Oko jezera tereni su prekriveni teško prohodnom klekovinom bora. U jezeru živi triton, endemični vodozemac. Jedno je od rijetkih naših planinskih jezera čija je voda pitka.
Deset minuta dalje još jedan nesvakidašnji prirodni fenomen neobične ljepote, koji izaziva čuđenje i divljenje. Stoljetni atmosferski utjecaji (vjetrovi, kiše i sunce…) u stijeni su načinili kružni otvor – čarobni prsten promjera okvirno 5 metara. Nažalost, zbog nastavka djelovanja erozije, koja je i napravila Hajdučka vrata, ovo čudo prirode iz dana u dan sve više nestaje. U strahu da bi se skoro mogao srušiti, planinari ga sa posebnom čašću i poštivanjem pohode, kako bi vidjeli to čudo, te pokušali inicirati nadležne da ga zaštite.
Veliki broj planinara i posjetilaca ovom prirodnom fenomenu, i redovi sa kamerama kao da slute skorom nestanku karakterističnog prstena. Ipak svi današnji planinari, pažljivo prilaze i sa oprezom dodiruju prsten, da kojim slučajem ne bi okomili koji kamičak sa rubova na koje se naslanjaju. Nastavljamo prema vrhovima Drinača (2038) i Velikoj Oštrovači (2020).
Od njih se pružaju jako lijepi vidici na stijenu Velikog Kuka, Mezića stijenu, Pestibrdo, Čabulju, Prenj… to je mjesto sa jednim od najljepših pogleda.
Sve je kristalno jasno, nema sive boje. Emocije su mnogo izraženije, Nema civilizacijske sumaglice.Oči blistaju drugačije, ljudi se drugačije smiju. U ponedjeljak će biti sretni, ali neće tačno znati zašto.
Povratak istim putom, kroz klekovinu ispod vrha Male Oštrovače prema prijevoju Pregon i raskrsnici puteva.
Za neke je ovo besciljno lutanje brdima i tzv. osvajanje već osvojenih vrhova s kojih ćemo se ionako uskoro morati spustiti. Za planinare je način i stil života, niz aktivnosti koje život čine modernijim, zanimljivijim i, iznad svega, ljepšim za savremenog čovjeka.
Pješačenje može biti borba sa sobom, fizički i mentalno, pomicati svoje granice i onda vas iznenaditi koliko zapravo ponekad podcjenjujete sebe. Lijep je osjećaj pobijediti starog sebe a opet vas um i tijelo nagrađuju za trud.