Svaki Božić ima svoju priču. Na sv. misi polnoćki 2019. u crkvi sv. Ilije u Masnoj Luci, kapelan Polja fra Ante Marić se u svojoj propovijedi dotaknuo priče o fra Božinom Božiću. Priča ide ovako..
Na kraju gornjeg hodnika, u južnom krilu samostana, stajao je glasovir. Jako star, slučajno preživio partizanski kulturocid na Širokom Brijegu. Uz sami zid na kojem su zazidana vrata koja su vodila u staru gimnaziju – sjemenište. Sad su u toj zgradi sjemeništa stanari, jer je zgrada fratrima nasilno oteta šezdesetih godina prošlog stoljeća. U tom dijelu hodnika nije bilo žarulje na stropu, a na samom kraju su nešto prije glasovira desno bila vrata u sobu. Lijevo, na vanjskom zidu nije bilo prozora. U mnoge sutone bi za glasovir sjeo fra Božo i svirao. Skladni je zvuk dolazio iz tog tamnog kraja hodnika, a ne bi se vidjelo ni glasovira ni fra Bože. Čula se samo nebeska glazba. Čim bi stariji fratri čuli svirku glasovira, mahali bi glavom i mrmljali,
- Južina je. Fra Božo svira.
- Ni jedan naš glazbenik nije ovako svirao.
Glazba s glasovira lebdjela je južnim krilom samostana. Poput nebeske. Besprijekorna, korektna, opijajuća. Dugo bi to sviranje trajalo. Glasovir je uživao u virtuoznosti fra Božinih prstiju, njegove duše, njegova osjećaja kojim je dodirivao njegove tipke.
Fra Božo je iz Turčinovića. Rodio se 1902. godine. S četrnaest godina, tisuću devet stotina i šesnaeste, dolazi na Široki Brijeg učiti za fratra. Bio je izvrstan učenik, po prirodi uljudan, pristojan, obazriv. Uvijek se bojao da nekom ne stoji na putu, da nije zauzeo nečije mjesto, da nekom ne smeta. Pozoran, znao je slušati ljude oko sebe, čuti što govore. Habit je obukao na Humcu 1922. godine. Vitak poput jele, elegantan, uvijek s blaženim osmijehom na licu. Studije teologije završava u Mostaru, Bernayu u Francuskoj, te u Fribourgu u Švicarskoj. U Bernayu je zaređen za svećenika 20. svibnja 1928. godine.
Fra Božo se po povratku u Provinciju kratko kao kapelan zadržava na Humcu, a onda ide u Konjic gdje je pet godina kapelan, pa slijedećih pet župnik. Na Široki Brijeg dolazi za gvardijana 1940, i ostaje tri godine. Od 1943. je godine župnik u Gorici do 1949. U tim je teškim godinama preživio pravu Kalvariju. Kad su partizani došli na vlast, htjeli su ga onemogućiti u njegovim svećeničkim dužnostima. Fra Božo se tihim stavom, odlučnim radom, s blagim osmijehom na licu kušao oprijeti svim tim bezočnim nasrtajima skojevaca i narodnooslobodilačke vlasti.
Jednom su mu djevojke iz Gorice, koje su bile kandidatice za časne sestre, čistile župni dvor i crkvu, te im je fra Bože dao kuverte, u kojima su bili novci kao znak njegove zahvalnosti. Partizani su ranom zorom u Sovićima kod zadružnog doma djevojke skinuli s autobusa prema Mostaru, odveli ih u jednu sobu u tom domu i počeli pretresati njihove stvari. Kad nisu našli što su tražili, počeli su im razlamati kruhove koje su im majke pod pekom ispekle da imaju u Mostaru što pojesti. Drobili su kruhove na komadiće. Djevojke su skinuli do gola, grubo ih ćuškali. One su se prepale. Jedna je upitala,
- Recite nam što tražite, mi ćemo vam pomoći!
- Tražimo pisma koja ste dobili od fra Bože.
One su se zgledale, pa su im rekle,
- Nismo dobili nikakva pisma, već novce. Fra Božo ih je stavio u kuverte. Kuverte smo bacili, a novce uzeli.
Oni su se bijesno sagledali, te će jedan od njih,
- Drugi put neka vam špijuni točno prenesu, a ne ovako.
Sprovodili su fra Božu potom s mnogim njegovim vjernicima iz Gorice i Sovića put Ljubuškog. Fra Božo je tužnim pogledom gledao po svom vjernom stadu kojeg razgone poput krvožednih vukova. Nemoćan je nizao molitve. Njegove su tanke usnice tiho šaptale Bogu usrdni i žarki uzdah,
- Bože, daj nam snage.
U Ljubuškom su ga izdvojili od njegovih vjernika i pritvorili s drugim fratrima s Humca, Veljaka, Drinovaca. Kroz nekoliko dana su ga upregli u dvokolicu s dvije rude, koju je inače vukao konj ili magarac. Čistio je primitivnu gradsku kanalizaciju. Zaudarao je odvratni smrad fekalija. Fra Božo je u poderanom habitu, bez kapuce, kantama iz kanalizacijskih šahtova punio spremnik dvokolice, te onda ulazio između ruda, i dvokolicu vukao do slijedećeg šahta. Roj je muha zujao oko dvokolice, i oko ispaćenog i poniženog fra Bože.
Ljudi su ga zgranuti gledali s nogostupa tužnim pogledima punih suza. Jedna je sredovječna mršava žena dotrčala fra Boži, poljubila mu ruku, te mu rupcem brisala lice i rukama čistila uprljani habit. Dotrčao je partizan te toljagom udarao i nju i fra Božu. Fra Božo je pokušao svojim krhkim tijelom zaštiti jadnu ženu.
U ime naroda dva puta su ga u vrijeme tog progona u Ljubuškom osudili na smrt. I dva puta ga izvodili na strijeljanje. Sve po propisu. Stajao je fra Božo pred streljačkim vodom. Partizanski časnik je zapovijedao strijeljanje sve do onoga „pali“, te fra Božu opet vraćao u ćeliju. I tako još jedanput. Jednog su ga jutra samo izbacili na ulicu. Posve shrvan, bez kapi krvi u licu, vratio se u Goricu. Tamo su partizani nekoliko puta obeščastili crkvu sv. Stjepana i glavni oltar. Fra Božo je sve to gledao bespomoćan. I onda se jednog dana fra Božin duh polomio. Više u fra Boži nije bilo snage. Otišao je fra Božo u jedan svoj svijet. Svijet koji je htio biti daleko od ovoga u kojem se nalazio. Provincija je skrbila o fra Boži. Bio je u duševnim bolnicama i onda se konačno skrasio u svom samostanu na Širokom Brijegu. Ondje gdje je i započeo njegov fratarski put.
Fra Božo je hodao zdanjem širokobriješke crkve, samostana, crkvenog dvorišta. Ovijen svojim svijetom. Razgovarao je sa svojim ljudima koje drugi nisu vidjeli, izgovarao riječi koje drugi nisu razumjeli, i bio sa svojom braćom. I braća fratri i širokobriješki puk su svoga fra Božu držali kao kap vode na dlanu. Mnoge bi dane fra Božo proveo u svojoj samostanskoj sobi, mnoge bi proveo na samostanskim hodnicima. A kad bi se vratile slike strahota, fra Božo je sjedao za stari samostanski glasovir. Dao bi toj svojoj igri na glasoviru sve što je u duši imao.
Pred Božić 1985. godine fra Božo nije dolazio u blagovaonicu na objede. Njegovo je mjesto bilo prazno. Brat zadužen za fra Božu mu je hranu nosio u sobu. Svaki su dan braća posjećivala fra Božu u njegovoj sobi, a on ih je primao s blaženim osmijehom. I onda je osvanuo Božić. Sunčan i hladan. Čabulja je nakrivila svoju snježnu kapu. Široki je tiho uz božićne svijeće sanjao svoje slobode. Sva su se braća nakon objeda na čelu s Gvardijanom uputili fra Božinoj sobi. Čekao ih je na svom krevetu. Sjedio je spokojan i nekako mirniji nego ovih prošlih dana. Gvardijan je pružio fra Boži ruku i stisnuo njegovu desnicu uz čestitku,
- Oče fra Bože, na dobro Vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo.
- I s Vama Bog dao zajedno, oče gvardijane!
Uzvraća fra Božo ocu gvardijanu i svoj braći koja su mu iza Gvardijana pružila ruku i čestitala Božić. Fra Božo ih je sve oslovljavao. Potom će Gvardijan,
- Oče, fra Božo, čestit Vam imendan!
- Hvala, oče Gvardijane.
Braća su zapjevala onu uobičajenu za imendan Lijepo ime fra Božo. Fra Božo je s osmijehom pozorno slušao zdravicu. Slijedio je pljesak prisutne braće. Jedan od braće upita fra Božu,
- Fra Božo, koju ćemo Vam božićnu zapjevati?!
- O Betleme!
Uzvrati Božo bez oklijevanja. I taman kad su braća htjela započeti željenu pjesmu, progovori fra Božo,
- Zagrebu je otet Betlehem! Zagreb više nema Betlehema.
Sva su braća ostala bez daha. Samo su gledali fra Božu i slušali ga.
- Treba Zagrebu vratiti Betlehem. Treba mu vratiti malo Dijete. Treba Zagrebu vratiti Isusa. Dugo je Zagreb bez Betlehema.
Ustaje fra Božo i uspravan poput svijeće stoji sklopljenih ruku prislonjenih uz svoje usnice. Gleda po svojoj braći. Oči poput luči iskre.
- Dobar je naš Bog. Dobar. Vratit će Zagrebu Betlehem. Ne može više Zagreb bez Betlehema.
Šapće fra Božo tako čujno i odlučno. Opet okruži po braći, pa nastavi svoj božićni monolog,
- Veliki hrvatski skladatelj Vatroslav Lisinski u prvoj hrvatskoj operi Porin govori o tom vraćanju otetog. Zbor Hrvatica pjeva:
Sva se bieli opet gora,
Već pomoli glavu zora,
Pobjegoše noćne tmine,
Nij’ daleko svietli dan;
Kad se vraća sve na svietu,
Svjetlost tjera tamu kletu,
Zašto i slobod da ne sine
U Hrvata opet stan?
Ne, ne, Bog je pun dobrote,
Vratiti će, što nam ote!
Naizust je fra Bože izrekao ove stihove. Braća ne trepću. Mnogi od njih nisu čuli ni za Porina, ni za zbor Hrvatica. Za Lisinskog jesu. Fra Bože sklopljenih ruku na usnicama kleče na pod svoje sobe, okružen svojom braćom, te ponovi zadnji stih Zbora Hrvatica:
Ne, ne, Bog je pun dobrote,
Vratiti će, što nam ote!
Braća su šutjela. Fra Božo je ustao i sjeo na svoj krevet. Tiho su se braća pozdravljala s fra Božom i napuštala njegovu sobu. Jedan je od braće sebi u bradu tiho govorio,
- Evo mi sutra sa Stipandan propovidi!
Bio je to fra Božin Božić 1985. godine. Opet se ponekad u samostanu, bez nekog pravila očuje glasovir i predivno fra Božino sviranje. Sad su braća znala da je to više od južine. Da fra Bože zna ono što oni ne znaju. Da je to fra Božo naučio u svom životu, pokupio na svom križnom putu, u svom hodu pred streljački partizanski vod.
Foto: Jaslice u Masnoj Luci
Blidinje.NET/večernji list
