Istaknuti hrvatski dramatičar, romanopisac, jedan od najboljih hrvatskih pisaca Miro Gavran napisao je roman u kojem opisuje godine gladi u Hercegovini, ljubavnu priču i dramatične događaje ratnog doba kada je fra Didak Buntić od gladi spasio oko 17 tisuća hercegovačke djece, osiguravši im prihvat u Slavoniji i Srijemu. Na predstavljanju knjige u Širokom Brijegu govorio je i fra Ante Marić. Govor prenosimo u cjelosti:
Ovdje je sve počelo na ovom Širokom Brijegu. Fra Didak je ovdje počeo. Školske 1896./97. On i fra Mirko Matijević kao mladomisnici. Od 1910. fra Didak je direktor Gimnazije. Godine 1917./18. prvi je Ispit zrelosti s pravom javnosti. Arhiv provincije čuva dva telegrama iz godine 1916. kad je fra Didak pred carem imao infarkt, jer ga je odbio i izrugao kad je molio za hercegovačku sirotinju. A u isto je vrijeme fra David Nevistić javljao fra Nikoli Ivankoviću, koji u to vrijeme studira u Beču, da pazi fra Didaka koji je u bolnici i da mu rekne da je inspekcija na Gimnaziji uspješno okončana, da će biti mature. Ovdje je počeo Kruh sv. Ante. Ovdje je počela pučka kuhinja i fra Didak je osobno dijelio hranu gladnima.
Ovdje su bili analfabetski tečajevi. Najbolji! Fra Didaku su pomagali učitelji. Nije bilo table, a učitelji bi u pepelu uz ognjište napisali slovo „a“, a učenici bi dolazili i gledali u to slovo i u pepelu pisali svoja. Ovdje je ljude učio kalemiti, saditi voće, učio ih kako navodnjavati. Prva modna revija za Gospojinu je bila potaknuta fra Didakom i fratrima, momke su obukli u konfekcijska odijela da prohodaju dernekom …
Didak je na Brijegu ostao do 1919., a onda otišao za Provincijala u Mostar. I umro 1922. Opet na polju trudeći se s ljudima. I tu je umirući na zemlji koju je toliko volio vidio Nekoliko ptica i jedno nebo.
Ako smo kroz sve ovo vrijeme dobivali mnoga dobra i Božji blagoslov, dobili smo ove godine 2016. i jednu pravu milost i bogatstvo u literarnom smislu. MIRU GAVRANA. Napisao je predivan roman o godinama gladi. U to ćete se sami uvjeriti.
Meni se, Miro, iskreno Ti velim, svidjelo kako si proniknuo u sav jad i bijedu problema. Kako si ušao u fra Didakovu dušu, i dušu malog Jure i male Jelene, u duše svih svojih likova, i dobrih i loših. Kako si ih ispratio sve evo do ove večeri. Vidio si i u Mostaru, Miro, i u Međugorju,, i evo ovdje večeras na Širokom Brijegu da su i ljudi čekali nešto lijepo i dobro kao što je ovaj Tvoj roman o nama i našem jadu i životu kojeg smo s pomoću Boga i s pomoću fra Didaka i dobrih ljudi iznijeli na svojim narodnim plećima.
Fra David Nevistić 16. veljače 1918. ponovno piše vapijuću molbu na „majčinsko srce“ carice Zite. I između ostalog veli : „1917. ne bijaše ni kiše ni rose („weder Regen noch Tau“) od 9. travnja do 7. listopada, što je uništilo ljetinu, a narod je pojeo sjeme i poklao stoku da ne bi umro od gladi.“ SP SV 49., folija 129. – 134.
Fra Ante Marić
