Da se ne zaboravi!
Kako su čudne ljudske sudbine, ili kako su nedokučivi putovi Gospodnji! Kao primjer možemo navesti Dvije Dragice iz Izbična, u brdima iznad Širokog Brijega, dvije mlade žene koje su brutalno bile mučene po partizanskim sljednicima dvije godine po okončanju Drugoga svjetskog rata te na kraju ubijene i bačene u škripine. 65 godina nakon smrti (12 .Prosinca 2012.godine), dobivaju veličanstven spomenik upravo na mjestu gdje su bile ubijene. Onda ponižavane kao „narodni neprijatelji“, sada čašćene kao mučenice i svetice.
Tko su dvije Dragice?
Po okončanju rata i sramotnoj izdaji hrvatske vojske, neporažene u ratu, na Bleiburškom polju, bezbrojno je mnoštvo hrvatskih vojnika bilo razvlačeno po „križnim putovima“, mučeno i ubijano. Sve su to činili „osloboditelji“, ljudi u velikoj mjeri bez svijesti i savjesti, vođeni od Komunističke partije, željni krvi i osvete. Oni hrvatski vojnici koji se nisu željeli predati ili su kasnije uspjeli pobjeći iz kolona smrti skrivali su se po planinama i zabitnim predjelima svjesni da će njihova predaja značiti vjerojatno smrt ili barem teške muke i u nadi da nova vlast neće zadugo.
(O škriparima je nedavno odličan rad napisao dr. Ivo Lučić u Časopisu za suvremenu povijest, br. 10/2010., str. 631-669).
Njima su pomagali jataci, i sami u neprestanom strahu da će biti otkriveni te i sami mučeni i ubijeni. Skupine „škripara“ skrivale su se i u planinskim područjima oko Izbična i imale svoje pomagače. Udbaši su bili na tragu. Tako su uhitili i Dragicu Pavković ženu Milinu i Dragicu Pavković kći Ilijinu – jednu prisiljavajući da izda muža, drugu brata. A njih su uhitili nakon što ih je izdala njihova prijateljica, a nedavna „obaćenica“ i suradnica udbaša, da znaju gdje se škripari skrivaju.
Djevojku Dragicu, kći Ilijinu, odvode na Sve svete 1947. u Cerov Dolac u Jurilja i počinju sustavno mučiti da izda one koji se skrivaju. Mučenje je trajalo 40 dana i bilo je užasno, potpuno neljudsko. Svjedoci kažu da su je svih tih zimskih prehladnih dana po noći skidali golu i po nekoliko puta polijevali vodom pa se voda na njoj mrzla, ili bi je stavljali golu o korito za napajanje stoke pa bi se voda zamrzla, a onda bi otkidali led s njezina tijela i trgali kožu i meso. Neprestano su tražili da oda gdje se skrivaju škripari. Ona unatoč najtežim mukama ipak sebi nije dopustila da bude izdajica.
Druga Dragica, žena Milinu (kojega su partizani već bili ubili, a ona to nije ni znala) uhićena je istoga dana 1947.
Mučili su je u župnoj kući koju su bili pretvorili u improvizirani zatvor (svećenici su već ranije bili pobijeni i nitko od njih nije bio u župnoj kući). Nakon 40-dnevnog mučenja bila je neprepoznatljiva: prije je imala lijepe i zdrave zube, a na dan smrti nije imala ni jednoga zuba u glavi. Konačno su obje ubijene 12. prosinca 1947. u škripini u blizini župne kuće te pokopane – ili bi se prije moglo reći zavaljene – na istome mjestu. Dragica, udovica Milina, imala je jednoga sina koji je i danas živ. On je poslušao savjet te nije majčine kosti prenosio u obiteljsku grobnicu (kada je došlo vrijeme da se to smjelo učiniti) jer će doći vrijeme kada će dvjema Dragicama biti učinjena posebna čast na mjestu na kojem su ubijene.
Spomenik mučenicama
Znakovito je da je prvi spomenik dvjema mučenicima podignut još u vrijeme komunizma. Dva križa podigao je jedan susjed koji se zavjetovao moliti na njihovim grobovima kako bi ozdravio od neizlječive kožne bolesti. I ozdravio je, i to umah! Na križevima nije smio staviti niti svoje ime, pa je samo, uz osnovne podatke o mučenicama, stavio „Spomen podiže zavjet“. U novije je vrijeme izbički župnik fra Franjo Mabić pokrenuo akciju za dostojanstvenije obilježavanje mjesta smrti dviju Dragica. To je i uspio, uz pomoć obitelji pokojnica, kao i brojnih darovatelja, kako domaćih, tako onih sa strane. Idejno rješenja dao je ing. Ivo Crnac Dadić: riječ je o svojevrsnoj „kapelici“ s oltarom, a ispred je oltara nova grobnica s mučeničkim kostima. „Kapelica“ je jedinstvena u građevnom smislu jer je betonski krov dug pet metara postavljen bez
ikakva potpornog stupa, nego oslonjen samo na stražnji nosač, visine nešto preko dva metra. Blizina oltara, na kojemu će se ubuduće svake godine slaviti sveta misa jednom godišnje, u nedjelju prije svetkovine sv. Ante, želi simbolično poručiti odakle su mučenice crpile snagu da izdrže sve te okrutne muke kojima su bile izložene: od Krista i svetih sakramenata koje
su primale, prije svega od svete pričesti. Na grobnici je jednostavan natpis s temeljnim podatcima o dvjema Dragicama i Kristovim riječima: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, živjet će ako i umre“ (Iv 11, 25).
Župa Izbično
https://www.facebook.com/groups/8584921475/permalink/10154194085826476/