Zvoni telefon, a s druge strane linije javlja se Rajko. Nike, Damir i on planiraju za vikend na Čvrsnicu. Ubacio mi je bubu u glavu koje brzo slijeće na plodno tlo, pa brzopleto komentiram kako bi možda i ja mogao s njima. Koljeno još nije potpuno zacijelilo, čak je bilo i bolno tijekom prošlotjednog prolaska via ferrate u Vulinom potoku, ali…
Dan-dva kasnije već nas je dvanaest zainteresiranih za zimski uspon na najviši vrh Čvrsnice. Čvrsto odlučni, poput planine, napuštamo grad dva sata prije nego se na njegovim krovovima zaigraju prve sunčeve zrake. Stanka za jutarnju kavicu u Posušju. Šest je sati, konobar se tek razbuđuje kad nahrlimo unutar birtije koja kao da je služila za scenografiju nekog od spotova Dugmeta sredinom 80-ih. Dok ispijamo jutarnju kavicu, u birtiju na veliko iznenađenje ulazi naš prijatelj Zoran iz Ploča. Ušao se samo javiti jer je ugledao naše automobile parkirane na ulici. Vremena za stanku nema. Kaže da ga na Blidinju čekaju planinari iz Srbije koji također današnji dan namjeravaju provesti na Čvrsnici, ali s usponom na Veliki Vilinac. Pozdravljamo se do nadamo se skorog susreta u „Hajdučkima“.
Ubrzo i mi nastavljamo vožnju prema Blidinju. Snijega uz cestu više nema, ali pogled na bijele vrhove Čvrsnice i Vrana koji polako izranjaju pred našim očima potpiruju optimizam. Mi se iz automobila zbog niskog podvozja iskrcavamo već na Vratima, dok ostala dva automobila nastavljaju na Borićevac otkud ćemo zajedno krenuti na Pločno. Vjetrovito je i prohladno, sušta suprotnost Splitu koji smo ostavili u dvoznamenkastom plusu. Stoga ipak ništa od ostavljanja „viška“ na sjedalu. U ruksaku ostaju i flis i pernata jakna…zlu ne trebalo.
Čim smo zašli u šumu, ne valjda bukve jer smo ipak na Borićevcu, zakoračujemo na bijeli tepih koji više nećemo ni napuštati do ulaska u predvorje telekomunikacijskog objekta na vrhu Čvrsnice. Razdraganoj grupi se odmah pridružuje i jedan veseli gonič koji će nas „dogoniti“ sve do samog vrha, skakući oko nas, mašući repom i njuškanjem ruksaka koje bi u pauzama skinuli s leđa i odložili na snijeg.
Prvi dio puta vodi ususret impresivnom Ćužića kuku, da bi od njega staza naglo skrenula ulijevo prema dobro nam poznatoj Marendi. I nama je ime znak, pa trenutak odmora koristimo da štogod prezalogajimo. Snijeg je još uvijek poprilično čvrst, pa relativno brzo napredujemo. Želja nam je što brže stići pod Mandarušu i ne dopustiti da sunčeve zrake i za danas najavljeno jugo omekšaju snijeg, otežavajući uspon u svakom pogledu.
Scenografija koju nam je za danas Priroda složila na Čvrsnici nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Sunce se lijeska na njenim ženstvenim oblinama, mameći poglede i potpirujući žudnju za njenim vrhovima. Plan uspona je da plana nema. Prilagodit ćemo se situaciji na terenu i za uspon izabrati najprikladniji i najsigurniji pravac. A dolaskom pod Mandarušu vidljivo je da na dijelu grebena širine nekih 10-ak metara nema strehe. Ako možda netko nije upoznat s pojmom strehe, to su vam one nakupine snijega i leda koje vjetar napuše preko ruba grebena i prijeteći se nadviju nad penjačima. Podjednako su opasne i za one na grebenu, jer bi se približavajući previše njihovom rubu moglo propasti kroz strehe i završiti u ambisu. Stoga nam je pogled na greben iz žablje perspektive izgledao obećavajući. Stavljamo dereze na gojzerice, uzimamo cepine u ruke i krećemo na završni uspon do grebena Čvrsnice.
Ovaj je dio čisti gušt. Vjetar struže pahulje snijega s grebena posipljućiih po našim glavama. Ipak nema bojazni, ugođaj je savršen i kod nikoga se ne može primijetiti očekivana nelagoda zbog skorog izlaska na vjetrometinu. Svako toliko se zastane da bi se iznova udahnula nesputana sloboda planine i očima duša napojila djevičanskom ljepotom Čvrsnice. Nitko ni na tren ne pokušava skriti osmijeh na licu, sebično sreću sačuvati samo za sebe. I planina nam uzvraća osmijehom i spremno nam širi grebene poput majčinskih ruku, zovući nas k sebi.
Po izlasku na greben, vrh se doimlje nestvarno blizu. Da bi više uživali u uspjehu pobrinuo se vjetar koji kao da nam svojim hukom poručuje kako se za sreću treba dodatno potruditi. U krvi nam je da više cijenimo postignuto od darovanog, pa usprkos naporu i borbi sa silovitim udarima juga stižemo na vrh sačuvanog dobrog raspoloženja, nakon ukupno 4 sata uspona. Nakratko se sklanjam u predvorje telekomunikacijskog objekta gdje se iz ruksaka već naveliko vade sendviči, čokoladice, energetske pločice, suho voće i ostale delicije. Koliko god gladan bio ipak me srce opet vuče vani. Da se nahranim vidicima na bijele valove Čvrsnice, na Čabulju s druge strane kanjona Drežnice, na snijegom prekriveni lanac Raduše, Vranice, Pogorelice, Bitovnje i Bjelašnice, a onda pogled zastade na Prenju. S prenjskih sam vrhova često uživao u pogledu na kraljicu bosansko-hercegovačkih planina, a sad promatrajući ga s druge strane Neretve dodatno potvrđujem stav da od Prenja nema impresivnije planine u našem okruženju. Bijeli zubci kuće divova paraju plavo nebo iznad Hercegovine, rasplamsavaju maštu i oslikavaju trajnu sliku u našim zjenicama.
Nakon poduže pauze na vrhu, vrijeme je za povratak. Prije toga nezaobilazna zajednička fotografija svih sudionika uspona, pa istim putem natrag prema Borićevcu, odnosno Vratima. Kako se gdje tko ostavio vozilo. Na silasku srećemo i grupu naših splitskih turno-skijaša kolega i prijatelja iz PAK „Macaklin“. Andro, Darko i Toni, baš poput Marina i Kate, često dolaze na Čvrsnicu u potrazi za skijaškim guštima. A njih srećom ne nedostaje. Naš silazak bez skija zahtjeva malo više opreza od uspona. Sunce je ugrijalo i omekšalo snijeg. To znači da postoji realna opasnost da noga propadne duboko i do pojasa u klekovinu koju je poput zamke prekrivena snijegom. Usprkos tome, spust protječe bez ikakvih problema, pa smo na zadovoljstvo svih nas brzo stigli i u „Hajdučke vrleti“ gdje je sreća bila još veća kad smo uočili da nema gužve i da ćemo brzo biti posluženi. Nazdravljajući, slaveći planinu i uspješan uspon, dan privodimo kraju a misli već daleko lete… Nove bube su u glavi.
Tekst i fotografije: Denis Vranješ/ hpd-mosor.hr
