Napokon je stigla i dugo očekivana subota. Planinarsko društvo HPD Prenj 1933, u suradnji sa SPV Mostar, djecu, male izvidnike župe sv. Tome, vodi na planinarsku turu. Ovaj put odlučili smo ih provesti prelijepim draguljem tajnovite planine Čvrsnice, točnije predio Male Čvrsnice i uspeti se do izvora Petralj.
Vodičko iskustvo, stečeno u ranijoj planinarskoj školi za djecu, dobro je poslužilo i na nekim novim klincima. Dvadest i četvero djece, jedna mama iz župe i ja, nakon svećeničkog blagoslova krećemo, te u gradu pokupimo ostale vodiče, a onda put do Gornje Drežnice, naše polazišne točke. Vožnja autobusom je poput nekog školskog sata. Ponavljalo se i stjecalo novo znanje iz opće kulture o našem hercegovačkom kraju. Ubrzo stižemo do “starta”. Tu se redamo u vrstu te iza svakog vodiča ide nekoliko djece koje on kontrolira. Kreće uspon po kamenitom tlu. Djeci uporno sugeriramo da pažljivo hodaju i ono važno-da gledaju ispred sebe, a ne da traže ptice po nebu, naravno sve u svrhu da ne bi došlo do nepoželjnih ozljeda. Sreća pa vodiči imaju iskustva u pružanju prve pomoći.
Skoro cijelim putem prati nas kristalno čist potok. Upravo na izvor toga potoka smo se i uputili. Kako se uspinjemo sve više i više, djeca polako kao da žele odustati jer se kraj i izvor ne naziru. Ali, to se među nama ne događa, odustajanje i mišljenje “ja ne mogu” mi ne prihvaćamo. Kako bismo im skrenuli misli, konstantno komuniciramo s njima i bodrimo ih. Putem ih učimo i nešto novo. Naš eko-vodič Anita s djecom bere Majčinu dušicu. I sve bi bilo super da samo beru, ali dijete kao dijete ima mnogo pitanja pa i Anita dobiva jedno jako zanimljivo:”Zašto se Majčina dušica zove upravo tako?” Naravno, odgovor baš i ne zna, ali bilo je pokušaja. Možda zato jer su to cvijeće brale mame i poklanjale mu puno nježnosti i pažnje. Pitanje ostaje misterija bez odgovora. Prije šume, koja je pred sam izvor, treba proći jedan ne baš privlačan sipar, kojeg pri usponu prelazimo s lakoćom. U šumu, samo što smo ušli već smo izašli i ispred nas veliki plato. Travnjaci, po koje drvo i jedna pastirska kućica. Tad napokon stižemo na cilj.
Djeca su se odmah osvježila čistom, planinskom vodom. Tu se zadržavamo jedan sat dok djeca odmore, ručaju i zaigraju poneku društvenu igru. Bilo je svakakvih igara: lovice, sandokana i mnogih drugih. Njihovi osmjesi i znak da su sretni odmah i nama poprave raspoloženje. Nakon odmora i druženja došlo je vrijeme za povratak u nizinu. Silazak je brži, ali malo opasniji. Sve je išlo super, umjerenim tempom do sipara. E tad kod djece ispliva jedna doza straha, oni neki živahni sad su postali kao princeze koje drže vodiča ( princa) za ruku i s njim se spuštaju. Bilo je adrenalinski za njih, a i za mene jer prvi put posjećujem ovaj dio Čvrsnice. Nakon sipara opet brži tempo silaska i stižemo ponovno na mjesto polaska. U autobusu se prenose doživljaji, gledaju slike i sl. Oni živahni opet postaju vragolani. “A, dobro to je u redu jer kakvo je društvo bez vragolastog Denisa.” Djeca su presretna s novim iskustvom i jedva čekaju neku novu avanturu.
Izvor:Teo Ćavar/hpd-prenj1933.ba
Blidinje.NET