Na planini Libu, na četveromeđi između Kongore, Crvenica, Rakitna i Svinjače, nalazi se groblje na Ljubincu. Groblje je još dosta dobro očuvano, s nekoliko kamenih križeva i malom kapelicom. Narodna predaja govori da su tu izginuli neki svatovi, koje su pobili Turci. Predaju je zabilježio i župnik fra Mirko Bagarić: “Mnogi, posebno žene i cure, idu na kršćanske grobove u obližnjem klancu, gdje su navodno od zime izginuli neki svatovi bježeći i krijući se od Turaka da im beg ne bi odveo mladu i s njom bio prvu noć (obljubio je), kako je to već bila turska praksa u to doba, ali samo kad su bili u pitanju kršćanski svatovi. Koje li je sve turske zulume naš narod morao trpjeti?”
Dakako da nije riječ o bilo kakvim svatovima, nego je to groblje u koje su se stoljećima pokopavali stočari koji su u blizini imali svoje staje. Takvih planinskih grobalja ima sva sila na planinama i visoravnima, jer je bilo nemoguće nekoga nositi u matično groblje u selima otkuda ti stočari potječu, nego su pokopavani blizu mjesta gdje su preminuli u planini.
Misa se pak ne slavi na samome groblju nego u blizini, u jednome vrtu ograđenom suhozidom. Tu se nalazi i kapelica, nekoć sagrađena od suhozida, kasnije obnavljana. Godine 2000. fra Luka Zorić, župnik, blagoslovio je ograđeno groblje i lijepo uređenu kapelicu, s malim Gospinim kipom. Najveće zasluge za rađeno pripadaju Ivanu Petroviću zv. Čađo iz Mesihovine. Na misi je bilo 420 vjernika.
Misa se slavi svake prve nedjelje poslije Ilindana, dakle u drugoj polovici srpnja. Brojni hodočaste iz Kongore i drugih sela ispod Liba, osobito mladi, a potrebno je pješačiti 2-3 sata. Sada već brojni dolaze i terenskim automobilima, jer cesta je za terence prikladna. Poslije mise svećenik navrati u obližnje staje te blagoslovi torove u kojima se nalaze ovce i druga stoka, a domaći Hercegovci zovu na ručak. Neki su već sagradili i velike kuće, osobito Ivankovići iz Kočerina, a drugi imaju vikendice ili preuređene stare kuće. Vjernici pak iz duvanjskih sela spuštaju se s misišta na česmu u blizini te tu objeduju i odmaraju. Neki svraćaju i kod Lončara u blizini Kosovca, koji u zadnjih 15-ak godina više ne drže gore stoku, ali svejedno u prigodi mise na Ljubincu izlaze na staju i prave veliki ručak. Nekoć su neke obitelji iz Imotskoga, Kutleše, imali staje iznad same Kongore, na Ravnicama, ali već odavno ne drže stoku niti izlaze preko ljeta. Samo je u izgradnji vikednica, što znači da svoju staru staju nisu zaboravili. Na Libu je inače boravio priličan broj hercegovačkih i imotskih stočara, a danas tu stoku drži samo njih nekolicina. Ali ovaca i druge stoke na planini ima, zahvaljujući prije svega stadima velikih stočara, prije svega Šišoviću iz Rakitna. Osobito je prednost živa voda i česma na Ljubincu građena u vrijeme austrougarske vladavine. Nekoć su pastiri svoja stada dogonili na to pojilište i iz daleka, čak sa Svinjače, jer nije bilo bliže vode.
Izvor: Robert Jolić: Sto godina župe Kongora, 2017.
Blidinje.NET
