Mandino Selo od Križanaca do Reza sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća imalo je dva-tri makadamska puta, koja su vodila niz podvornice do puta Lipa-Duvno. Taj put također bijaše makadam. Jedan takav put vodio je od *Seserovih kuća do spomenutog puta i dalje preko uleknuća do njihova jablanja. Možda je to bio najfrekventniji put, kojim se kretalo prema Kongori ili gradu. Tuda su prolazile mnoge ljudske noge naših predšasnika i putnika namjernika, kao, dakako, i domaće životinje.
Međutim, na tom putu od proljeća do jeseni najčešće se, bez konkurencije, mogao vidjeti postariji brko sijedih vlasi, vitalan čovjek, sa sepetom na leđima. Bio je to Mate Seser, kojeg smo svi od milja zvali Matišom. On bi hodao barem dva puta na dan u oba smjera.
Matiša je bio zanimljiv čovjek. Zanimljiv, ne po onome što je govorio, nego po onome što je i kako radio. A radio je puno, uporno, vazda sagnut nad zemljom kod svoga jablanja: čistio je korov, okopavao kukuruz, ogrtao krumpir, promatrao luk, zagledao se u list kupusa da vidi ima li kakva rupa na njemu od ugriza kakve „baje“. Koristio je veliku motiku i onu malu s roščićima za preciznije intervencije. Od Vilića pojate promatrao sam ga kako predveče ide uz onaj put koji vodi baš do njegove kuće. Uvijek s punim sepetom neke trave za svinju ili kravu, vjerojatno.
Kad smo katkad s Podina salazili s ovcama iznad njegove kuće, vidio sam podzidanu zemlju, pa brat bratu, dimenzije standardne deke, u kojoj se zeleni bijeli luk. Nisi trebao pitati čiji je. Naravno, Matišin! Čini mi se da je on jednostavno bio šaptač svojim žitaricama i povrću i pozivao ih da rastu…
Matiša je ostajao u obitelji, ili odlazio na njive i u vrtlove, a zapustio je treći kut istostranična trokuta – dokolicu i druženje s ljudima. Dobro, bio je stariji čovjek, ali opet ne starac. Ne znam koliko je imao godina, a koliko god da je imao, godine nisu mogle biti zaprjekom da ode u Iviće ili Markoviće i da razgovara s mještanima svoje dobi. On to nije činio, ili barem ja nisam primijetio, za razliku od sina Ivana koji je sa stričevićem Jokulom vazda kod Jakice dolazio na silo.
No je li Matiša zbog toga bio u bilo čemu zakinut? Ma, kakvi!
Doduše, čovjek je društveno biće i u druženju s ljudima on se igra bilo neke stvarne igre ili se igra pri verbalnoj komunikaciji. Jer u razgovoru se ne izmijenjuju samo informacije; tu se vazda napliće i zapliće, zapucava i zakucava, natječe s drugima u pameti, mudrosti i mudrovanju, vještini i bistrini u davanju i primanju verbalnih udaraca. U riječ, čovjek u grupi jača svoju toleranciju, oslobađa se sebičnosti, razvija svoj karakter i čeliči volju.
Međutim, ima i grupa ljudi koji znaju razgovarati pa na rastanku se nitko ne osjeća ni gubitnikom ni pobjednikom. Ali ruku na srce, takvi su u manjini. Najčešće se ipak vode jeftini razgovori! Dakle, Matiša nije bio zakinut nedruženjem s ljudima. On je marljivo i predano radio svoj posao, uživao u njemu i plodovima svoga rada. I pri tome sigurno bio zadovoljan, a vjerojatno i sretan. Kud ćeš više!
*Prvi put umjesto Sesar napisah Seser. Izvitrilo iz možđana…Hvala profesoru Anti Ivankoviću koji napisa: „Prezime glasi onako kako ga izgovaraju njegovi nositelji.“
Ante Šarac/mandino-selo.com
Blidinje.NET
