Izvor: HPD Čvrsnica
Poput susjeda skupljenih za kolinje u “trlišu” jarkih boja što ga rodbina posla iz Njemačke početkom 70 tih, izgledala mi je ekipa u rano nedeljno jutro ( 8. Listopada 2023.) na standardnom mjestu okupljanja. “Odakle bi sad skinuo vrata” pomislio sam i zaokupljen tom mišlju skoro sam se zaboravio pozdraviti. Dio ekipe će nam se pridružiti na Blidinju pa žurimo na sastanak i prvu kavu.
Gledam kako Vran ljubi vedro sneno nebo, je .. plavo . Tko će se gore uspendžati ali to smo izabrali za današnji cilj Omračenica – Mali Vran – Vran – Galuša – Vrleti je tura a trojica mlađih (Tomo, Domo i Prika) umjesto Galuše idu na V. Vran – Vrleti, ukupno nas je trinaest na kraju.
Do Omračenice, od Vrleti, se moramo vratiti prema Tomislavgradu oko 15 km asfaltom i prije Lipe skrenuti kraj groblja i kapelice desno na neloš (trenutno ne znam kakav je poslije kiše) makadam još 7-8 km.
Tu počinje dobro označena staza prvo šumskim putom malo manje od km s kojeg skreće lijevo, kroz šumu uz jaku strminu. Nekima je teško u startu dok propušu a i meni je najteže na početku dok odlučim kojom nogom poći, poslije samo stavljam onu drugu ispred i tako redom. Izgleda da sam se zanio pa me negdje kod prve pećine (jame) skidaju s čela kolone i postavljaju Tomu (a jesu se usrećili) i njega su smijenili kad smo izbili iz šume na proplanak ( valjda Plana ) gdje pravimo malu pauzu za rekuperaciju i promatranje okoline. Već ovdje je pogled unatoč sumaglici spektakularan Dinara, Buško jezero, Kamešnica, Duvanjsko polje, goli pašnjaci Ljubuše. Dok pogađamo vrhove i planine netko ispali “jesen prolijeva boje”, mlada poput kakvog predškolca nevješto je izšarala bukovu šumu. Odavde kroz tamnu, naraslu kleku na čelu je Sanja, Pinda džentlemenski pomaže Mimi i Maji savladati nezgodne visinske skokove a ja se držim Prike onako velik dobar je za zavjetrinu od hladnog vjetra što je počeo puhati a i za “lada” od jakog sunca.
Do mog skoro vrsnika ( Mali Vran 1961) stižemo dva sata nakon polaska točno po satnici. Vjetar je ojačao i navukli su se oblaci pa smo požurili prema koti 2006 usput zajedno sa Doktorom pokušao sam locirati gornju Mijatovu pećinu nažalost nismo uspijeli. Malo ispod kote u zavjetrini smo blagovali na 2000 nmv. Bilo je svega, opet Ćomini čvarci i Dadin kruh ispod sača ( mada je “malo” cvrkno ) bili su mi najbolji. Poželili smo sreću ekipi za V. Vran a mi smo ostali još malo uživati u delicijama iz ruksaka. Vjetar je razbio naoblaku kad smo se vratili na stazu. Uživamo u pogledu na Čvrsnicu, Dugo polje i jezero krećući se krijestom između kote 2006 i Vrana,unatoč udarima hladnog vjetra. Jedan takav malo jači nas je bukvalno pogurao s Vrana ( 2017 ) prema Galuši.
Nismo se zaustavljali sve do “ovčica” gdje se umalo nisam ugušio kriškom Mariovog crvenog grejpa čuvši rečenicu : “ajde Toni okini nas još jednom dok ležimo”, bilo je dosta kasno kad smo došli sebi od smijeha (ona druga ekipa se sigurno popela) i krenuli dalje. Ostalo je još malo preko Galuše na obod Dugog polja što smo nekako propješačili. Ukupno oko 6 sati hoda uz visinski skok 765 m (u priliku isto toliko u silasku) bila bi statistika ove nedeljne ture.
